Koliko su u povijesti digitalnog doba po pitanju glazbe i glazbenih navika scenarije budućnosti mijenjali i utvrđivali pojava Napstera, taktike Radioheada s albumima ‘Kid A’ i ‘In Rainbows’, ili pojava streaming servisa, tako je najnovije poglavlje ispisano zahvaljujući snu starog hipija Neila Younga.
„Znaš, on ti skuplja makete vlakova“, izgovori ovlaš visoko pozicinirani direktor za nove medije jednog od utjecajnih diskografskih divova.
„Stvarno?“, upitao je njegov kolega, nešto niže pozicionirani direktor, znatiželjno nakon što je otpio gutljaj mineralne vode i nastavio: „Zar to nije za djecu?“
„Da, da. Također pokušava od nekog starog Lincolna napraviti i auto na struju“, odgovori prvi.
Ovaj drugi se zagrcnuo od naleta smijeha usred novog gutljaja.
„I Lincoln mu se već nekoliko puta zapalio“, nastavio je prvi direktor proučavajući dezen svoje kravate, dok mu se kolega počeo glasno smijati u sobi za sastanke u kojoj su čekali gosta.
„A sad čekamo da na nam izloži plan o novom super-audio formatu jer kaže da su slušatelji do sada nisu čuli glazbu na pravi način.“
„Kako nisu? A CD-i, a svo ovo silno downloadanje?“, uozbilji se drugi direktor.
„Kaže da je sve to sranje i da to nije ni blizu onoga što je on čuo u studiju. Ima teoriju da smo u recesiji jer ljudi loše čuju glazbu.“
„Ja sam mislio da ga čekamo zbog nekog novog albuma“, reče drugi zakolutavši očima pomalo obeshrabreno.
„Gospodin Young je došao“, prekinu konverzaciju ženski glas s telefonskog zvučnika u sobi.
„Uvedite ga“, odgovori prvi direktor i poravna kravatu.
Ovaj dijalog je dakako izmišljen, no nije teško zamisliti kako je bilo Neilu Youngu tijekom dugogodišnje donkihotovske faze razvoja svog PureTone formata koji je konstantno prezentirao diskografskim glavešinama i pokušavao progurati jedno uistinu kvalitetno rješenje s kojim je dobrim dijelom bio opsjednut i u svojoj autobiografiji „San jednog hipija“.
„Kad bi sve izdavačke kuće objedinile svoje etikete i sporazumjele se oko jednog koncepta u ime dobrobiti same glazbe, bio bi to prijelomni trenutak u povijesti snimane glazbe. Uspostavile bi novo zlatno pravilo. (…) Važno je osvijestiti činjenicu da u kvalitativnom smislu ne možemo ići još niže zato što ćemo udariti o dno. Razmjena glazbe putem tehnologije oblaka uzburkat će sedimentaciju nataloženu na dnu, ma kakva ona bila. Trenutno svi živimo u žutoj podmornici“, iznio je Young svoje viđenje u spomenutoj autobiografiji, da bi sedamdesetak stranica kasnije došao i do velikog problema s kojim se počeo susretati u pregovorima: „Primijetio sam da se mnogi ljudi kojima se obraćamo za pomoć razvijajući projekt PureTone boje tvrtke Apple i onoga što bi se moglo dogoditi njihovom poslovanju navuku li na sebe na neki način Appleov bijes. Demotivirajuće je osjetiti strah u drugima koji misle da bih mogao isprovocirati Apple da poduzmu destruktivne poteze protiv nekog tko pokušava pridonijeti razvoju kvalitetnog proizvoda. U skladu s tim obratio sam se Appleu pokušavajući im pomoći u pogledu istinske audiokvalitete te sam im čak dao svoje master-snimke visoke rezolucije kako bi mi pokazali što mogu učiniti s njima ne bi li im iPod zazvučao odlično. Pretpostavljam da bi bilo mjesta zabrinutosti ako ono što oni smatraju odličnim za mene nije odlično, a oni bi to i dalje željeli reklamirati kao zvuk studijske kvalitete ili kvalitete master-snimaka usprkos činjenici da sadržava samo pet posto podataka određenih originalnih digitalnih snimaka visoke rezolucije koje sam snimio.“
Iz današnje perspektive dobro je poznato koliko je velikih i utjecajnih igrača dijelilo Youngovu viziju. Niti jedan. Za sve njih uzalud je on vozio brojne kolege glazbenike u svom autu i puštao im PureTone kvalitetu. Očaranost kvalitetom kakvu su iskazali Beck, Flea, Tom Petty, Mike D, članovi grupa Mumford And Sons, My Morning Jacket i brojni drugi nije se doticala onih koji su odluku za konkretno poboljšanje mogli donijeti na globalnom planu. Uporni Young naravno nije pokleknuo. Pokrenuo je start-up crowdfunding kampanju za proizvodnju Pono playera, kako ih je nazvao, i premašio traženi iznos već u prvom tjednu, da bi spravice, koje po njegovim riječima „vraćaju dušu zvuku, jer glazbenici imaju sasvim dovoljno duše i sukladno tome ne treba vraćati dušu glazbi“, ugledale svjetlo dana u jesen 2014. godine.
No okolnosti su htjele da player oblika kutije Toblerone čokolade ne potraje dugo. Jednostavno nitko na Youngovom mjestu ne bi bio u stanju na globalnom planu promijeniti format i to u trenutku kad je smartphone dobrano izgurao gadget playere s tržišta. Igra je to velikih brojeva i velikih iznosa. Dogodila se i koincidencija reneseanse vinilnih ploča, tj. starom analognom nosaču zvuka koja i dalje iz godine u godinu uzima sve veći udio u prodaji. Dakle, nije da dio glazbenih konzumenata nije u neku ruku sinkronizirao disao s glazbenikovom idejom. Jest da se cijela stvar oko vinilnih ploča uporno promovirala kao povrat starim ritualima stavljanja igle na ploču i njeno okretanje, no istina je da se vraćalo nekompresiranoj analogiji, tj. ‘zvuku s dušom’.
Također, garancije za prvi pokušaj za globalna rješenja nikad nema. Projekt Pono player je propao. Stoga je Young negdje na Dan prodavaonica nosača zvuka u travnju ove godine ugasio tvrtku, a time i Pono player. Tri mjeseca kasnije Appleov iPod također je otišao u povijest. Nakon 16 godina boravka na tržištu i više od 400 milijuna prodanih primjeraka, Apple je 27. srpnja povukao iPod Nano i Shuffle iz svojih virtualnih dućana. Mp3 playeri su tako zauvijek prepustili mjesto smartphoneu. No Young nipošto nije odustao od PureTone formata. Ugradio ga je u novi Xstream streaming servis i započeo projekt kojeg je najavio tjedan prije lansiranja i pokrenuo ga prije par dana, 1. prosinca 2017. U doba godine kad diskografi neumorno izbacuju na tržište razna kompilacijska izdanja ne bi li si ubrizgali finacijsku injekciju u vrijeme darivanja, Neil Young je izbacio ultimativnu stvar – kompletan arhiv svega što je ikada snimio dao je na besplatni streaming na neilyoungarchives.com.
“Arhiva je mjesto koje možeš posjetiti i poslušati svaku pjesmu koju sam ikad snimio i objavio u najvećoj kvaliteti koju vaš stroj omogućuje. Valjda je tako trebalo biti. U početku, sve je besplatno”, napisao je Neil Young u svom postu na Facebooku. “To će biti “živi dokument” u koji će se stalno dodavati nove informacije. Želim kreirati internetsku stranicu, kako za sebe, tako i za svakog drugog”, pojasnio je. Dakako, kompletan katalog je na visokokvalitetnom Xstreamu koji se prilagođava bandwithu i isporučuje najbolji mogući zvuk. Postoji i jednostavni prekidač kojim posjetitelj može birati između master audio kvalitete ili prilagodbu na 320 kbps. Oni s kvaltetnim zvučnim karticama na svojim računalima osjetit će odmah drastičnu razliku u kvaliteti čak i bez priključivanja na druge audiofilske uređaje. Rezultat je u najmanju ruku fantastičan.
U vintage stilu složen internetski arhiv po uzoru na ormare s kartotekama nudi obilje podataka, linkanih s ekstra video i audio dokumentarnim materijalima (gdje ih ima sačuvanih), svaka pjesma posjeduje decentno ponuđene sve podatke o tome tko je učestvovao na sessionima, od glazbenika, producenta, studija, vremena snimanja i izdavača, te na kojem albumu je objavljena, ili je do danas bila neobjavljena. Sistem pretraživanja je jednostavan i može se birati nekoliko različitih načina i prečica.
Prvo na što sam otišao bila je „Cowgirl In The Sand“ snimljena 18. siječnja 1969. i ono što je zabrujalo iz zvučnika ponudilo je tisuću i jedno objašnjenje zašto je Young bio toliko uporan u ostvarenju svog sna. Osjećaj je bio kao da po prvi put slušam tu, do sada nebrojeno puta preslušanu, pjesmu – izgubljenu verziju u kojoj kao da me netko posjeo na stolac u studio u kojem upravo sviraju Young, Danny Whitten, Billy Talbot i Ralph Molina pod paskom legendarnog Davids Briggsa. Takav toplotni val oduševljenja bio je valjda ravan trenutku kad sam kao klinac stavio svoju prvu ploče Beatlesa na gramofon. Nakon takvog iskustva, gotovo je bespredmentno pričati o superiornosti nekompresirane snimke s originalnih mastera visoke rezolucije spram svih ostalih formata koji svaki kompresira i time kompromitira kvalitetu zvuka.
Young je složivši svoj katalog po svojim pravilima i njegovim stavljanjem u dustupnost svakom kome je dostupan i internet već sad uzdrmao mnoge kanone i uspostavio nova pravila igre – donio je zlatno pravilo. A za tim zlatnim pravilima nakon ovog petka 1. prosinca lako bi se moglo polakomiti svako ime iz gornjeg doma koje drži do sebe na sceni i posjeduje solidan glazbeni katalog. Time je Young promijenivši pristup, umjesto da sizifovski mijenja globalni standard i pomaže svima, pomogao je sebi i zlatni standard uveo u svoj katalog od prve do posljednje pjesme.
Pokretanjem online arhive Young nije samo vratio dušu u zvuk, već je dao dignitet i samoj glazbi pružajući isti tretman svim pjesmama koje je ikad snimio. Dao nam je svima do znanja da je glazba za njega oduvijek bila značajna, da nema poglavlja kojih se srami i skriva ih, dao je u stopostotnom kontinuitetu cijelu svoju bogatu karijeru. Iskoristio je nova tehnološka dostignuća u glazbenom svijetu i učinio primjerice fizička kompilacijska izdanja gotovo smiješnima, a vrijeme će ubrzo pokazati da je vjerojatno potaknuo i novi oblik diggerskih navika slušatelja.
Pomaknuo je i sam pojam i značenje internetske stranice za svakog glazbenika, dokazao je da to nije više samo izlog recentnog PR-a i merchandise kutak, već da može biti streaming vrelo na koje u ovom trenutku prava imaju jedino velike, često telekomunikacijske, kompanije koje dobrim dijelom dirigiraju ukusom publike poput radio stanica 21. Stoljeća. I što je najvažnije, Young je time prvi učinio korak ispred svog vremena, iako se sada u post festumu to čini kao nešto pto odavno bilo moguće u ‘ovom vremenu’. Ali se nitko toga nije sjetio dok se Young nije odvažio na predani sveobuhvatni arhivarski posao.
I naravno niti jedan glazbenik, diskograf i servis u mjesecu darivanja do sada nikad nisu na ovako nešto monumentalno stavili mašnu i jednostavno poklonili slušateljima. Neil Young je prvi. U glazbenom smislu, ovaj Božić ultimativno je preoteo svima u biznisu. Točka. Jest da riječima: „U početku je sve besplatno“ otvorio opciju da se sprema uvesti neki način naplate sadržaja ili nekog dijela sadržaja, što je sasvim razumljivo i legitimno, no za sada je dovoljna i registracija preko društvene mreže i da se potpuno prepustite švrljanju po cjelokupnoj karijeri ovog glazbenog giganta uz najbolju moguću kvalitetu zvuka koju je internet ikad podržavao.
Sretni blagdani i Vama gospodine Young.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
