Kandžija ‘Zlatne žbice’ – zlatni motor domaćeg hip hopa

Možda je nakon prvog albuma i postojala mogućnost da se simpatični Kandžija u jednom trenutku pretvori u Shortyja, da se svidi strukturama pa da repa po narudžbi. Jer i ‘strukture’ vole simpatične likove, komedijaše koji imaju sposobnost šugavu realnost izvrnuti u parodiju, posebno kad su mladi, prpošni i pomalo naivni. I naravno kad su freestyleri, što bi se reklo, pogodni da u svakoj prilici iskoče iz šešira i postanu prigodni.

Kandžija 'Zlatne žbice'

Nakon Kandžijinog trećeg albuma o tome nema ni govora. „Zlatne žbice“ pozicioniraju ovog Osječanina u sam vrh domaćeg hip hopa. Nije postao pajac, a sveopći crnjak pripizdine nije mu isušio smisao za humor. Zajedno s Toxarom iznjedrio je najbolji album u karijeri.

„Zlatne žbice“ ruši i žanrovske granice u smislu da je isušeni ritam i povratak staroj only beat & rhyme školi preporučljiv svima. Po zvuku i glazbenim utjecajima riječ je o iznimno modernom i naprednom uratku potpuno okrenutom zapadnim utjecajima. Nema koketiranja s Balkan beatom, ni sprdnje na narodnjačke manirizme. Ima toga u tekstovima, ali je podloga funk („Klavir“, „Kifle u pekari“, „Trenerke i kožnjak“), east side („Testisi“, „Gas maske“), pa čak i drum and bass („Rodbina“, „Duge kandže“).

Britkost Kandžijinih tekstova odaju ga kao iznimno inteligentnog i kozmopolitski nastrojenog umjetnika. Ne dodvorava se on nikome, ne veliča neko svoje ‘pleme’ i ne igra za lokalnu raju. Dapače igra kontra njih i izvrće ih ruglu, zajedno s njihovim skučenim svjetonazorima, a opet nema karakteristiku da kao dobar broj repera uhvati nešto kao buldog kost i da ne pušta do degutantnosti kad sve prijeđe granicu ukusa i postane otvoreno vrijeđanje.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=5VcrRCTfJE8[/youtube]

Ne proziva ni vlade ni strukture za neki svoj eventualni jad. Kandžija je pragmatičar hladne glave koji stvari izvrće ruglu upravo u tome što ih u nekoliko rima ogoli i prikaže apsurdnima, kakve u većini slučajeva i jesu. Za loše ekonomske prilike primjerice ne ‘adresira’ ništa na metropolu i centre moći, već pjeva o kašnjenju na gaže u pjesmi „Hž“ ili o šopingu u „Mađarskoj“, kroz koji u prolazu lupi dva-tri šamara i domaćoj inertnosti, mentalitetu i tradiciji čekanja da netko drugi rješava naše probleme, jer, eto, Mađari trguju, ljubazni su i boli ih ona stvar što Mađarska nema more.

No daleko od toga da to radi lakonski i da slučajno nema muda. Biti Slavonac i ulaziti u koštac s ‘virtualnim ustašama i četnicima’ i sprdati se na duboko usađene nacionalističke mantre poput ‘kaznimo ove pičkice što se druže sa Srbima’, kao i s licemjerjem ‘kako je u Srbiji bolja zabava’ za iste te tvrde nacionalne glave nije baš bezopasna stvar. Vadi Kandžija hrpu kostura iz ormara, a sve zvuči simpatično ka da fućkajući posprema stvari. On je promatrač i komentator stvarnosti. Ne ulazi u ono što ne zna, već samo ono što vidi, tj. posljedice na terenu, sijaset kočnica i nelogičnosti koje onemogućuju nekakav normalni razvoj stvari u kojima se referira i na svoju poziciju u naslovnoj „Zlatne žbice“ kad lupi ćušku i onima koji otupjelo zaključuju kako to što reperi pjevaju nema veze sa stanjem u zemlji, i to izravno riječima: „Naravno da vrijedi kad si debil“.

Što se tiče društva koje mu gostuje i ono je impozantno za domaće prilike, odličan balans veterana i onih koji dolaze. Od veterana tu su General Woo i Saša Antić, od novih su sve popularniji hardcore dvojac Krankšvester, zatima Bvana, Brka i Rima. Glazbeni dio u najvećem dijelu potpisuje Toxara, ali su tu još i Koolade, Nik, Dj Goce, Phezz i Dirty Hairy.

S ovakvim albumima nema ni govora o tome da je domaći hip hop u bilo kakvoj krizi. Parafrazirat ću Kandžiju i reći da je kandžijanje tek počelo za one koji su mislili da je utjeha u „Koktelu od rakije“ bila njegov vrhunac. Ovaj lik stvarno ima rima k’o dopa.

Ocjena: 10/10

(Dallas Records, 2012./2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X