Karl Ove Knausgaard postao je poznat pisac tek kada je pustio svoju nutrinu van. To se dogodilo kada je u potpunosti, od riječi do riječi, prepisao vlastito pamćenje, ono isto koje Borges naziva smetlištem, Knausgaard je otišao duboko i izvukao svaki detalj svog djetinjstva i života.
„Moja borba“, naslov heksaloga, gdje svaki tom ima podnaslov i posebnu priču, kroz koju je Knausgaard rasporedio svoj život, provlače najtajnije i najintimnije misli pisca koji nije više samo autor, spisatelj već i obiteljski rizničar, ali u neku ruku razaratelj, čovjek koji je ogolio svoju, ali i dušu vlastite obitelji. „Moja borba“ koja po naslovu odgovara onoj od nacističkog vođe Adolfa Hitlera, što je također izazvalo kontroverze, uzela je maha u Knausgaardovoj rodnoj Norveškoj, Skandinaviji, a onda se nezaustavljivo raširila cijelim svijetom.
Knausgaardov stric Gunnar tužio je izdavače, obitelj Knausgaardovog oca, koji se razveo kao i sam Karl, također je prijetila tužbama, novinari su opsjedali sva imena koja su bila spomenuta u svih šest knjiga, tražili intervjue, ispitivali, istraživali.
Što je bio okidač da se knjige relativno nepoznatog autora u europskim krugovima, a koji piše o sebi i svojoj obitelji, tako brzo prodaju (u njegovoj Norveškoj koja ima pet milijuna stanovnika prodano je preko milijun primjeraka)? Knausgaard je donio jedan novi eksperiment, nešto novo u književnosti iako je to novo toliko staro još od antičkih vremena. Spoj memoara i autobiografije pretočene u književnost. Aktivirao ga je i dao mu književni predznak. Miljenko Jergović Knausgaarda naziva radikalnim, izravnim, što je apsolutna istina i svrstava ga u književnog usamljenika koji je stvorio roman od života s nuklearnom eksplozijom koja ništa ne uništava. To su sve dobre pretpostavke da se „Moja borba“ tako klasificira.
Ono što ju čini jedinstveno je čisto, duševno i ostalo razotrkivanje čovjeka koji je imao složen odnos sa svojim ocem. U prvoj knjizi, Knausgaard opisuje svoje razdoblje puberteta, brata Yngvea, baku, a najviše oca koji umire u podrumu kao alkoholičar. U jednom se trenutku nakon što je dobio obavijest o smrti oca, ne zna što napraviti te u toj zbunjenosti razmišlja da ode masturbirati. Ta opscenost nije slična onoj koju razlaže francuski književnik Michel Houellebecq koji svojim hiperrealizmom želi izazvati puki šok. Knausgaard je hladniji, tamniji iako ne šokantan kao Houellebecq jer ne želi namjerno izazvati gađenje već zapisati rečenice iz čiste nutrine.
Njegov otac, tvrd, skandinavski tip hladnog čovjeka koji prepušta dijete životu što je ranije moguće, dao je sjeme ideje Knausgaardu da svoju književnost okruni kroz temeljni motiv i cilj svih knjiga. Knausgaard prenosi svaki trenutak svoga života, ulazeći u detalje, kada je točno prije 20 godina pojeo sendvič i gdje je ostavio čašu vode. Takvo prepričavanje uvelike podsjeća na Kerouacov roman „Na cesti“ gdje za Kerouaca pojedini kritičari kažu da nije pisac već tipkač. Ipak, Knausgaard, opisujući sve trivijalnosti radnji, riječi, djela, daje nam trivijalnost života, autobiografije, samo čovjeka koji griješi, koji je ljubomoran, koji je egoist i cijeli osjećaj koji se stvara je taj centralni odnos s ocem. Sve što je prije toga napisao bilo je nebitno za njega, nije moglo prenijeti sirove osjećaje sve dok se nije otkrio, dok nije pustio svaki glas iz sebe i svoje obitelji.
“To shvaćanje da sam bio star koliko i on kad je odlazio od kuće dopuštalo mi je da pišem o njemu kao o ravnopravnom. Prije, mislim da je on bio poput nekakve statue za mene. I počeo sam tek tako pisati: istina, bez umjetnosti, bez pameti. Stvarnost”, prenio je Guardian.
Likovi u knjizi, prvenstveno obitelj, nisu uzimali Knausgaardovo pisanje kao književnost već kao osoban napad na njihovu osobnost što Knausgaarda nije spriječilo da izda knjige. Knausgaard se u svakom tomu knjige zapravo samozadovoljava. I to je najveći dobitak, koliko god to čudno zvučalo, koji nam je on sa svojim borbama dao. On postaje živo tkivo knjige, on je čovjek koji griješi, on je ta okosnica knjige, ali ovaj puta ta je okosnica stvarna, dokumentira jedno postojanje koje je slično svakom drugome, koje postoji u svakom kutku svijeta, netko s kime se možemo na barem jednoj razini poistovjetiti. Samozadovoljavanje se prožima u osjećaju nadmoći u bilo kojem pogledu iako je ranjiv, često nesiguran kroz pubertetsku fazu, ali sebi dovoljan i najvažniji.
Ne boji se priznati koliki je egoist, koliko mu je važno mišljenje kritičara, da ga pohvale, da dobije priznanje, ne boji se priznati da pogledava druge žene u „Mojoj borbi“, iako je oženjen i ima djecu. Knausgaard zadovoljava samog sebe kroz sve tomove „Moje borbe“, daje si na važnosti i tako otkriva čovjeka u sebi, svakog od nas i sve nas koji se volimo zavaravati i povlađivati si, koji si ne možemo dubinski reći što mislimo o sebi.
Kod Knausgaarda se osjeti tradicionalnost, obitelj i djeca, a opet on ju razbija s problematiziranjem i opisivanjem vlastite obitelji, gdje koncizno opisuje dementnu baku, nadmoćnog brata i oca alkoholičara koji kao i on propada s alkoholom. Ipak, taj alkohol, ta ovisnost koju opisuje kao totalne pomračenja u četvrtoj knjizi, kada je počeo raditi kao nastavnik i redovno imao erekcije na učenice koje su svega par godina starije od njega, nisu ga uništile niti kao pisca niti ga dokrajčile kao čovjeka.
Ako uzmemo jednog Dostojevskog, koji kroz lik Alekseja Ivanoviča opisuje ovisnost o kocki u svojoj knjizi „Kockar“, a zapravo piše pozitivistički, odnosno prenosi iskustva iz osobnog života gdje je i sam imao izuzetnih problema s kockanjem i usporedimo s Knausgaardovom četvrtom knjigom „Moja Borba“, vidjet će se jasne razlike u književnom izričaju. Knausgaard neće utjecati na novi sloj pisaca kao Dostojevski u čistom književnom uzusu, on po tom pitanju nije ostavio ništa epohalno. Ono što je ostavio je čisto vaganje života, neću reći terapeutsko pisanje, ali pisanje u kojem sve bezrezervno priznaje, pušta. Nažalost, on u tom razotkrivanju sebe i svoje obitelji (gdje se pojedini članovi još uvijek nisu pomirili što su u knjizi) ne secira život, iako o njemu piše kao Dostojevski, on nas kao Dostojevski ne razumije, ne analizira, već samo opisuje od riječi do riječi životne motive i svakodnevnicu čovjeka s manama. Tada se čovjek ili može poistovjetiti s njim ili jednostavno odustati od čitanja. Različite književnosti ipak je bespotrebno uspoređivati jer svatko pronalazi bljesak ljepote u različitim stvarima.
Knausgaard je ciničan, njega živciraju potrebe njegove žene, čak i vlastita djeca, on je depresivan, pun sebe i to se ne boji priznati pa kad takvog nefiktivnom antijunaka promatrate kroz književni opus, dobijete nešto novo, originalno. Pisac običnog, jednostavnog, pisac vlastite životne priče koju pokušava shvatiti kao bilo tko, čovjek sa svakodnevnim problemima, hranjenja djeteta, plaćanja računa, čovjek koji je od vlastite biografije napravio književnost. Knausgaard je tražio istinsku književnost, onu s kojom će biti zadovoljan. Otišao je do kraja i zadovoljio svoje potrebe. Dao je dušu i dobio umjetnost.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
