Željko Špoljar jedinstvena je književna pojava. Spoj književnika koji živi na granici groteske, bizarnosti i književnog erudita koji može pisati teške stvari.
Dobitnik je u koautorstvu s Kristijanom Vujičićem nekad prestižne nagrade ‘Kiklop’ 2006. godine za knjigu “Welcome to Croatia” kao i književne nagrade Drago Gervais koja se dodjeljuje za najbolji neobjavljeni rukopis. Špoljar podsjeća na ruske realiste, ali isto tako vuče i na prljave Amerikance kao što su Charles Bukowski i Henry Miller. Jednostavnost njegovog pisanja, slikovitost, uvjetovana je zanimljivim životopisom i poslodavcima za koje je pisao. U moru književne dosade, pisaca koji su odabrali ili lako ili teško, Špoljar se igra i s jednim i s drugim, ne mareći za književne establišmente i kritiku.
Njegova stranica Književna Groupie (broji trenutno preko 13.000 pratitelja) bazirana je na životu fikitvnog lika Pavla Svirca. Špoljar miješa fikciju sa zbiljom pa čitatelj ne može razaznati koji su događaji stvarni iz Špoljareva života, a koji izmišljeni iz života Pavla Svirca. Ponekad hiperrealističan, brutalan, Špoljar promatra svakodnevnicu književne i životne zbilje koju najbolje dočarava uz kratke statuse na njegovoj Književnoj Groupie.
Čitavog Franzena dao bih za samo jednu kratku priču Bukovskog. Čak i za pjesmu.
Međutim, to je pisac koji ima i drugačije afinitete. Analiziranje društva, književnosti, obitelji kroz njegov nagrađeni roman “Štakorbar” pokazuje literarne mogućnosti koje nisu čiste satiričke prirode već puštaju, kako stilski, tako i kompozicijski, čistu književnost. Žongliranje između dva svijeta, interneta i papira, između puke banalnosti i težnji ‘formalne’ književnosti, svrstava Špoljara kao književnika britkog stava i lakog izraza. On daje mogućnost čitatelju da se dobro nasmije, ali da pročita društvo. Zbog njegove literarne maštovitosti, hipnotičke mogućnosti da čitatelja zaprepasti i nasmije u isto vrijeme; pozvali smo Željka na intervjuu.
Koje hrvatske autore čitaš? Srednjoškolci ne čitaju klasike, a kamoli suvremene hrvatske autore, ostali dio populacije kupuje razvikane svjetske betsellere i to je to. Za koga uopće pisati danas?
Željko Špoljar: Pročitao sam barem jednu knjigu od svakog hrvatskog pisca. Postoji doktor Močinić koji drži salon ljepote i kupi svaku knjigu za koju se imalo pročuje u medijima pa ju onda proslijedi meni. Zadnje što mi je dao su knjige Ante Stolice i Darka Cvijetića. Obadvije imaju iznimno kratka poglavlja pa sam ih pročitao u tramvaju. Nekad sam obožavao kratka, brza poglavlja, a sad više ne. Iako nema ništa bolje kad su kratka, fragmentarna poglavlja dobro napisana kao efetktni Fejsbuk statusi. Možda je i došlo takvo doba, da se tako piše. To bi i trebao postati duh vremena. Barem se ne namučiš previše dok to pišeš. Tako sam i ja u prvoj knjizi priča; neke su mi priče imale po jedva tri rečenice, odrađivao sam to kao da pišem za završni rad u želji da dobijem što više stranica. Sad te kratke forme iživljavam na Facebooku. Nekad sam se baš obučavao u tim kratkim formama, čitao Harmsove kratke kratke priče, Bernhardovog „Imitatora glasova“, i dan danas kad uzmem u ruke ponovo „Imitatora glasova“ uhvati me želja za ispisivanjem takvih jako kratkih priča. Čemu nadrkavanje teksta kad se sve može reći u takvoj kratkoj formi? Sjećam se, u toj formi kratkih fragmenata je i Tatjana Gromača napisala svoj prvi roman „Crnac“. To je u redu kad počinješ, ali ako zaglaviš u takvoj formi to je kao da se baviš trčanjem, a stalno trčiš kratke staze, nikad ne odeš na maraton. E, sad jebeš maraton i trčanje ako nemaš publiku, suce i ostalo, to je onda kao da si Forest Gump pa trčiš solo posvuda. Forest Gump je trčeći tako bez cilja našao sljedbenike. Svatko može naći svojih stotinu, dvije sljedbenika, čitatelja ako se malo potrudi.
Uvijek su govorili da je lako pisat pornografiju. (…) Najteže je banalnost smišljat. Nisam odustajao te sam čitavu noć pisao. Uspio sam nekako. Ujutro sam se osjećao kao da me silovao đavo.
Poznati si kao pisac koji se ne libi koristiti slobodniji stil, šatrovački govor likova, pogotovo u statusima Književne Groupie, možda jedino Zoran Malkoč donekle njeguje taj stil u Hrvatskoj. U kojoj je mjeri implementiranje takvog stila došlo prirodno, koliko (ili uopće) pod utjecajem Charlesa Bukowskog, a koliko je ovo sterilno vrijeme to zahtjevalo?
Željko Špoljar: Normalno da je Bukowski obilježio moju generaciju kao i mnoge druge. Sjećam se kad sam u prvom srednje prvi put susreo s njim, roman “Factotum” je bio prvi koji sam pročitao. A u pičku materinu, pomislio sam, šta se ovako može pisati. I tu onda nastaje zamka u koju Bukowski sve povuče. Svatko misli da može pisat kao on. I tu je najveći zajeb. I Knausgaard u jednoj od knjiga priznaje svoj dug Bukovskom, ali on je uspio iznijeti nešto svoje, kao što je uostalom Bukowski skidao Fantea i nikad to nije krio. Ima kao neke sličnosti, ali zapravo potpuno je različit Bukowski od Fantea, kao i Knausgaard od Bukovskog. Ako te imitacija uzora pojela, jebi ga, nisi imao sreće. Čitavu srednju školu protratio sam imitirajući Bukovskog. U prvom mom romanu otkucanom na pisaćoj mašini glavni junak samo u liftu do nekog tuluma popije litru votku. Bukowskog treba počet čitat u srednjoj školi. Tko ga nije čitao mlad, puno je izgubio. Poslije sam čitao sve moguće klasike, pomalo sam i zaboravio na Bukovskog, sjetio sam ga se kad sam Svirca počeo pisat, a tad sam već bio dovoljno star da se mogu zajebavat na furanje na Bukovskog. Uzmem ga svako toliko kad me smore klasici. Iako je i on klasik. Čitavog Franzena dao bih za samo jednu kratku priču Bukovskog. Čak i za pjesmu.
Malo je poznato da si u svojim početcima jedno vrijeme pisao erotske priče. Možeš li opisati to razdoblje i kako je to izgledalo?
Željko Špoljar: Daleko je to bilo od erotskih priča, bila je to pornografija, nabij me, jebi me, sad ću te izbušit svojom tvrdom kurčinom. Pisao sam za Seks pirat. Bilo je to taman u doba prije interneta, takvi časopisi su se prodavali. Moj jedan tadašnji frend kombijem je po Hrvatskoj i Mađarskoj razvozio Seks pirate. Žena koja im je to pisala je pukla, nije više bila u stanju. Trebao im je netko da im nabrzinu napiše pričice za za naredni broj. I taj moj frend se sjetio da ja nešto pišem pa me predložio. Donio mi fotke čitavog broja. Prema fotkama sam trebao smišljat tekst, pričice. Trebalo je predat do jutra. Tad sam išao na Hrvatske studije, pozvao kolege da mi pomognu. Uvijek su govorili da je lako pisat pornografiju. Ništa mi nisu pomogli, problijedili su od muke, najteže je banalnost smišljat. Nisam odustajao te sam čitavu noć pisao. Uspio sam nekako. Ujutro sam se osjećao kao da me silovao đavo. Prihvatili su. Krenulo je. Plaćali su me u njemačkim markama. Nastavio sam pisati za svaki broj. Išlo mi je sve lakše i lakše. Prodavalo se dobro pa su počeli izdavati mini Seks pirat. I to sam ja punio. Neki Mađar je to prevodio na mađarski jer je išlo i na mađarsko tržište. Tako da se može reći da sam već s dvadeset i nešto bio prevođen na mađarski. Za stoti broj doveli su porno glumice iz Mađarske, nastupile su u Sokolu, ali nešto nije bilo u redu s njihovi radnim dozvolama pa je nastao skandal. Nacional je o tome pisao, a ja sam pune dvije godine to radio. Mladi literat koji čita Danila Kiša i želi se ozbiljno posvetiti pisanju ozbiljne, visoke književnosti završi kao pornografsko piskaralo. Takve stvari pisat pune dvije godine ne možeš nekažnjeno. Zauvijek mi je to pokvarilo stil. Pogotovo kad pokušavam napisat ljubavne scene, brzo počnu nalikovat sekvencama iz Seks pirata. U Svircu često to iskustvo Seks pirata bukne pa mi prigovaraju da pišem pornografiju. A jedan frend kaže da se na takve scene u Svircu uvijek počne samozadovoljavat. To je to iskustvo Seks pirata. Danas te stare brojeve Pirata znam vidit na Hreliću. Prelistam, čitam tekst i ne mogu vjerovat da sam to ja pisao. Preludo, ima i puno dijaloga. Tamo sam učio vještinu pisanja brzih, efektnih dijaloga.
Trebaju li se pisci okrenuti internetu i društvenim mrežama te tamo stvarati svoju publiku da bi ostali relevantni?
Željko Špoljar: Ne trebaju. Ako trebaju, jadni oni.
Nekoliko puta si istaknuo kako više ne gajiš stil kojim si pisao, ili bolje rečeno pristup kojim si išao iako si primjerice za svoj roman “Štakorbar” dobio nagradu “Drago Gervais” za 2013. godinu. Koliko je lik Pavla Svirca junaka Književne Groupie modelirao tvoje sadašnje pisanje?
Željko Špoljar: Moje pisanje takozvane ozbiljne literature je na tragu onih pisaca koji pišu, okreću stalno jednu te istu ili sličnu temu, ali joj pristupaju različiti stilovima. Da bi iznašao novi stil treba ti puno rada, psiholoških pauza. Takvim pisanjem ne možeš baš napisat puno knjiga. Možeš biti sretan ako ti pođe za rukom napisat jednu u šest godina na taj način. Tako radim kad pišem takozvanu ozbiljniju književnost. I bio bi to vrlo otužan, književno kastriran život da nemam u sebi sasvim tu drugu stranu prema pisanju sasvim drugačije literature koja ima elemente takozvane popularne literature. To sam pogotovo morao izučiti otkad Svirac izlazi kao novinska kolumna na tjednoj bazi. Tu ne smiješ previše inzistirat na književnosti, možeš povremeno, ali ako inzistaraš na tome prebaci se u neki književni časopis ako to još uopće postoji. Svirac, dakle, može plesati s književnosti, ali ne smije si dozvolit da kasnije ode kod nje u stan i vodi s njom ljubav. Dakle, s jedne strane volim pisce koji mijenjaju stil iz knjige u knjigu. Cijenim i one koji su uvijek isti, isti moraju biti oni koji pišu laku književnost, uđeš u model i u njemu si stalno. To je isto jako teško. Truman Capote koji je iz knjige u knjigu mijenjao stil za Humphreyja Bogarta je rekao: Pred kamerom je uvijek bio isti, a ljudima je takav uspijevao uvijek biti zanimljiv, to je najveće umijeće, zaključuje Capote koji je upravo suprotno radio.
Prije Knausgaarda postalo je sramota pisat autofikciju, u stilu ovaj moron piše o sebi, svojoj mami, tati, koga to zanima.
Pavle uvijek kaže što misli pa je taj groteskni hiperrealizam našao na mnoge poklonike Književne Groupie. Koliki su omjeri fikcije i realnosti kada primjerice pišeš o Šalkoviću, Diani Roko, Tomislavu Čadežu i ostalim javnim osobama. Kreće li se Željko Špoljar u kulturnim krugovima?
Željko Špoljar: Sve manje se krećem. Omjer fikcije i realnosti u Svircu? Pa uzmem stvarni model i guram ga u svijet fikcije.
Pozitivistički pristup književnosti ponovno je aktivan; vidimo to u potpuno autobiografskoj književnosti Karla Ovea Knausgaarda kojeg si naveo kao jednog od važnijih suvremenih autora. Jesu li prave literarne autobiografije mogući novi smjer u književnosti ili je to bio bljesak pojedinca?
Željko Špoljar: Prije Kanausgaarda postalo je sramota pisat autofikciju, u stilu ovaj moron piše o sebi, svojoj mami, tati, koga to zanima. I onda dođe Knausgaard i napiše šest knjižurina o sebi, tati, mami, ženi, djeci i postane fenomen. Možda baš zbog tog što se iskurčio s toliko knjiga. Kad sam čuo da postoji tip koji je napisao šest knjiga o sebi, obitelji, braku i kad sam vidio pozersku njegovu fotku u novinama mislio sam da je totalno moron i da europska književnost defintivno odlazi u kurac. Onda sam na nagovor, preporuke pročitao njegovu prvu knjigu u kojoj opisuje smrt oca i to je bilo to, nisam mogao vjerovat koliko je to dobro iako se on ne trudi pisat nešto posebno dobro. I svi govore da to nije u rangu prijašnjih književnih veličina. Možda i nije, ali savršeno odgovara ovom dobu. Pisac mora znati u kojem dobu živi, a Knausgaard itekako zna. Kao što to zna i Houellebecq. Povukao me Knausgaard, toliko da sam i sam poželio napisat nešto slično. Knausgaard ima sličnu hipnotičnost stila kao i Bukowski i ima tu moć da svaka budala pomisli da može tako. Autofikcija je nakon Knausgaarda ponovo postala trend, zatrpani smo ponovo autofikcijom. A to je kao da ti hrpa tipova na šanku govori o svojoj mami, tati, nesretnom djetinjstvu. Užas. To je opasnost auto fikcije. Da si bezveze kompromitirao sebe, svoje bližnje, a rezultat je slabašan. Kod nas je o autofikciji puno govorio Mirko Kovač, i sam je najviše volio pisat, čitat takvu prozu. Radio sam s njim intervju i postavio mu pitanje kako od vlastite priče napravit književni tekst. Odgovorio mi je kratko: tko umije, njemu dvije. Godine su trebale da se upustim u pisanje knjige u kojoj ništa neće bit izmišljeno. U njoj kroz mikro eseje komuniciram s najvećima po tom pitanju, analiziram sve pisce koji su stvarali autofikciju, od Thomas Wolfea, do Danila Kiša, Mirka Kovača. Roman čak završavam s pismom Knausgaardu koje sam mu zbilja poslao. Počeo sam ga pisat nakon potresa i u ovoj izolaciji oko korone. Da sve nije najednom stalo, ne bih imao koncentracije to početi i tako brzo pisat. Prvo sam napisao prvo i zadnje poglavlje. Naslov je “Petokoronaš” i na jesen će najvjerojatnije izaći u biblioteci Arteist. Okidač za pisanje je bio kad sam nakon potresa došao na Mirogoj na grob od starog, njegove sestre, majke, oca, sestrinog muža. Ploča na grobu je u potresu napukla i kroz tu pukotinu sam virio u grob. U tom trenutku doživio sam epifaniju potrebnu za početak pisanja, sve mi se otvorilo, baš kao što se u potresu otvorio taj grob.
U Hrvatskoj, biti književnik koji živi od vlastitog pisanja gotovo je nemoguće. Kako ti preživljavaš?
Željko Špoljar: Od pisanja kolumi u Nacionalu. Traje to već više od pet godina i nije mi jasno kako to vlasnici uspijevaju postići, da više od pet godina izlazi tjednik i da redovito isplaćuju honorare. Ne moram ni reći da sam se u tom razdoblju ponovo uspio propiti kao kad sam u srednju i to malo na fakultet išao. Ne može se pisati žanrovska književnost, a da se ne propiješ. Tu su primjer većina autora kriminalističkih romana koji su jednog lika vodili iz epizode u epizodu, kao Chandler tvog imenjaka Philipa Marlowea na primjer. Normalno da se propio. Kao i Dashiell Hammett kojeg je alkohol naglo strovalio u jamu spisateljske blokade iz koje se više nije znao izvući. Još sam u šizofrenijoj situciji jer pokušavam žonglirat malo na ozbiljnom, malo na žanrovskom pisanju. Ujutro čitam klasike, pred spavanje majstore zanatskog pisanja poput Irwina Shawa na primjer. Od Amerikanaca se najbolje uči zanat. A od Rusa kako ga nadići.
Postoje li književni planovi ili si se prepustio?
Željko Špoljar: Pa jedini plan mi je izdavanje tog “Petokoronaša” na jesen. Valjda ću to sprovest u djelo. Malo me dijeli od tog cilja. Moram još tri poglavlja nadrkat. Ali ‘ko zna šta nas uopće čeka na jesen. Možda će ljude tada fakat do kraja bolit kurac za knjige, a one stare koje imaju doma bacat će u peći da s zagriju jer je onaj neki ministar potiho najavio da nećemo zbog svjetske krize uzrokovane Koronom imati to što je potrebno da se stanovi i kuće zagriju. I u tom slučaju knjige bi po prvi put Hrvatima postale neophodne za život.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
