Keith Flint (1969. – 2019.) – krik jedne generacije

Odlazak Keitha Flinta otvorio je neočekivanu i golemu prazninu na sceni. Neočekivanu zbog prirode njegovog odlaska, a golemu jer je u jednom danu postalo jasno koliko je bio značajan za nju. Posebno u 1990-ima, ali i kasnije.

  • 279
    Shares
Keith Flint (Foto: Vedran Metelko)

Odlazak Keitha Flinta također je nametnuo i malo dublje analiziranje, posebice, druge polovine posljednjeg desetljeća XX stoljeća i dakako značaj grupe The Prodigy, gledano i glazbeno i generacijski. Jer, zagubi se značaj po putu, a onda se naglo kristalizira pred očima kad se dogodi ovakva nemila situacija, kad se shvati da su se do tada neke stvari uzimale olako zdravo za gotovo. Za početak i sam The Prodigy je protekla dva desetljeća bio pomalo guran pod tepih jer se sve što je taj trio napravio kasnije uspoređivalo s albumima „Music For The Jilted Generation“ (1994.) i posebice s „The Fat Of The Land“ (1997.) koji je označio kulminaciju popularnosti, a obadva su zasluženo dobili epitete ‘generacijskih albuma’. Biva to tako. Generacije su često nemilosrdne u zahtjevima. One bi generacijske albume svako malo, a to je nemoguće.

Nameće se pitanje odakle i od koga krenuti kad je riječ o Prodigyju. Jer sve je u toj grupi bilo i ostalo netipično kad se pogledaju mnoge glazbene postave do tada. Odakle, znači, krenuti? Od plesne glazbe ili rock and rolla? Ako se krene od plesne glazbe, The Prodigy su od nje napravili punk rock. Napravili, a ne unijeli rock u nju. To je velika razlika. Žanrovirali su. Unijeli nove revolucionarne elemente. I svakom je bilo jasno tada da je novo, da je taj sklop toliko moderan i zarazan, istovremeno. Plesna glazba dobila s tom grupom jedan mračni, divlji i beskrupulozni otklon kakav u tom trenutku nije uspio proizvesti niti jedan od žanrova unutar rocka.

Ako ćemo iskreno o rocku tih godina, koliko god to bilo teško prihvatljivo rock publici, ali s pucnjem sačmarice kojim je Kurt Cobain 1994. prekinuo svoj život, prekinuta je i globalna ekspanzija grunge scene – posljednje velike rock scene svoje vrste. Koincidencije radi, iste godine je u Velikoj Britaniji objavljen album „Music For The Jilted Generation“. Nakon te 1994., ono što je bila progesivna struja rocka sve više se počelo okretati korijenima i time je postala regresivna struja. Uz to se i disperzirala. Pojam grad-scena nakon toga nikad više nije uspostavljen u obimu i značaju kakav je posljednji imao pojam Seattle-grunge. Ta disperzija značila je ujedno i pripremu za indie koji je došao znatno kasnije, kao i za prvi retro val novih mladih rokera s kraja, tj. početka milenija (The White Stripes, BRMC, The Stokes, Jet, Kings of Leon, itd.) No rock je i u drugoj polovici devedesetih općenito postajao ‘bolno’ regresivan.

Nije pojam ‘reunion’ tada izmišljen, ali je s drugom polovicom devedesetih postao toliko popularan da se dogodilo da je u kratkom periodu od nekih 5-6 godina oživljen gotovo svaki značajan i polu-značajni igrač iz prošlosti. Do tada su se bendovi raspadali i to je bilo normalno. Od druge polovice devedesetih nema raspada, samo pauza, popularno zvani ‘hiatus’. Naravno, ono što nastane kao posljedica jest reunionima zakrčena scena bez reda i poretka. Sve ‘legenda do legende’, ali izvan svakog konteksta, osim onog financijskog.

I onda vas odjednom udari „Firestarter“ po svim čulima. I više niste ni u balonu osamdesetih, ni u balonu sedamdesetih, ni u balonu šezdesetih, već osjećate kako je netko bacio atomsku bombu na plesni podij. I jasno vam je odmah da je ludi lik s rogovima umjesto irokeze s frenetičnim pogledom iz debelo crno našminkanih očiju upravo taj nužni krik trenutka. Taj lik bio je naravno Keith Flint.

Toliko snažno, toliko genijalno, toliko znalački zakucano, a opet spontano do bola. Žanrovske granice tada su srušene kao kula od karata. Glazba Prodigyja preko noći je ušla na sve playliste; i na rock slušaonicama, i na šminkerskim plesnjacima, i u rejverskom getu. Ne postoji niti jedan izvođač koji je toliko masovno skrenuo tvrdokornu rock publiku prema elektronici poput Prodigyja i dapače otvorio joj novi svijet u kojem su u tom trenutku spremno čekali i Chemical Brothers i Leftfield i nešto kasnije cijeli Goa trance koji je buntovnoj generaciji devedesetih, dakako uz otkriće nove droge ecstasyja, omogućio dimenziju ekspozije novog pokreta i zvuka u amplitudi koju su nekad (davno) osjetili oni koji su pravovremeno krenuli put San Francisca. Ne postoji niti jedan izvođač koji je toliko masovno proširio misao tvrdokornoj rock publici da za dobar rock nije nužno potrebna električna gitara.

Keith Flint je bio i ostao taj ‘okidač’ nakon kojeg dolazi buktinja koja najavljuje ‘spaljenu zemlju’ dok mi svi uživamo u mirisu napalma, nedvojbeno i u ovim našim krajevima, gdje su The Prodigy naravno došli prekasno, ali su nas od tada redovno posjećivali (Dom sportova, INmusic, Terraneo, Zadar, SeaStar, ne mogu se sjetiti, je li bilo još nešto, obzirom da su u susjednoj Srbiji bili još redovitiji i dakako tamo su došli na vrijeme), a to nije mala stvar.

Keith Flint (Foto: Vedran Metelko)

Kažem, ‘okidač’, jer iako je odavno postalo jasno da je mozak cijele The Prodigy operacije bio i ostao Liam Howlett, koji je redovno u intervjuima jedini otvarao usta u ime svih ostalih, ipak dok se Flint nije iskezio publici balansirajući na rubu pozornice, dotad niti jedan Prodigy party nije zapravo ni počeo.

Bio je jedan od najvećih rock frontmena svoje generacije, iako to de facto nije bio. Bio je karizmatik koji se doimao poput party-životinje koju je Howlett isprva uzeo da dodatno uveseljava raju dok on pušta glazbu. Bio je najveći anipjevač koji je oteo titulu antipjevača Viciousu i Lydonu čim je otvorio usta u „Firestarteru“. Bio je rock zvijezda čiji sjaj je slučajno ili namjerno stalno podgrijavao Howlett koji mu nije dao pisnut pred novinarima, jer, eto, poželjno je da je rock zvijezda potpuno neuračunljiv lik koji može blebnut svašta neočekivanog i u tko zna kojem stanju, pa povrh svega i imena Keith, kao da je stvoren od rebra Keitha Richardsa. Bio je rave plesač koji zasjenio prvog kultnog rave plesača na bini, a to je Mark ‘Bez’ Berry iz Happy Mondaysa.

Sve zajedno, činilo se da je najopičeniji srećković na planeti tih devedesetih – arhetip potpunog amatera koji uživa u glazbi, ali iskreno uživa ‘do daske’. Možda je zato bio nešto više za mnoge od nas, nešto poput slučajnog meštra ceremonije, utjelovljenje krika jedne generacije, a time i njen soul brother.

Kad se rave kultura isušila i njeno mjesto zauzeli stadionski EDM piknici, upravo su Flint i Prodigy ostali stršati kao istinski prvoborci i živi spomenici jedne revolucionarne underground priče, koja je u međuvremenu skrenula u nekom bljutavom komercijalnom smjeru. Uostalom, zna to svatko tko je makar jednom na koncertu Prodigyja osjetio moć momenta kad Flint vikne „Breathe“ u trenutku kad svi masovno izgube dah od naleta adrenalina.

Koliko je bio značajan u toj grupi nažalost je postalo jasno jučer.  U jednom danu. Teško je zamisliti Prodigy bez te njegove neokaljane i iskrene agresivno-plesno-pjevačke pojavnosti koju se usuđujem nazvati raskošnom, iako je uvijek udarala primordijalno instinktivno i minimalistički. Izgubili smo jednog od najboljih ‘scenskih piromana’ svih vremena.

  • 279
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X