Kensington Lima ‘May’ – nostalgičari naprijed, ostali stoj!

Glazba nikad nije samo glazba. Nije Radić jedini glazbenik na svijetu koji može raditi na više kolosijeka, no stvar je u tome kome se obratiti, kome prikloniti, kome pripasti – u čemu postati umjetnik.

  • 13
    Shares
Kensington Lima ‘May’

Josip Radić rijetka je zvijerka na našoj glazbenoj sceni. Od svojih je glazbenih projekata napravio nešto što bi se moglo nazvati i nekom vrstom ‘tihog obrta’, što je dakako u samoj suprotnosti s glazbom kao takvom. Snima i producira s velikom strašću. Uz to je izuzetno glazbeno potkovan, kao što je i izvrstan poznavatelj glazbenih razdoblja popularne glazbe. Osjećaj za detalje mu je filigranski, u biti, teško da mu detalji uopće mogu promaknuti. No ono što ga čini rijetkom zvijekom upravo je, već odavno zamijećen, uvrnuti stav da s time što snima, rijetko, ili nimalo ne želi izaći na pozornicu.

Dovoljno je samo spomenuti najuspješniji i nikad uživo ostvareni projekt Valentino Bošković. To je samo podsjetnik. Dovoljno je o Valentinu Boškoviću napisano na ovom portalu. Ovog puta u fokusu je Kensington Lima. I dobra je stvar što se taj projekt počeo pojavljivati na pozornicama.

Za razliku od Valentina Boškovića, ovdje je riječ o Radićevom ‘stopostotnom čedu’, gdje je on poput domaće inačice Lennyja Kravitza – sve komponira, svira i pjeva. Ok, nakupio je naramak gostiju na albumu „May“, ali tih petnaestak imena ipak su tu samo začin koji ne remeti njegov čvrsto zacrtani glazbeni put. U smislu, kad mu zapjeva Neno Belan, gotovo da ga se to i ne primijeti, kao što ni pjesme nisu tako ‘naštimane’ da se Belanu ide na ruku. Ista situacija je i kad je u pitanju gostujući Aljoša Šerić, pa čak je i pjesma „One More“ u kojoj pjeva Lovorka Sršen klasično posložen duet u kojem se Radić nije povukao u drugi plan.

U produkcijskom segmentu gledano, raskoš albuma „May“ je u ravnini s „Echo Chamber“ grupe The Strange, koja je prošle godine dobila nemali iznos na natječaju HDS-a, suma od nekih šest znamenki. Dakle, Radić u društvu s Markom Mrakovčićem, eto, gušta u napucavanju produkcijskih standarda na ovom našem skučenom tržištu, a u biti, ni ne mari ni za to tržište jer je snimio album na engleskom jeziku, te ga objavio na Bandcampu. Dakle, radi iz gušta.

Iskreno, negdje na zapadu ovakav album bi koštao milijun dolara, kao što bi se te raskoši hvatala neka odavno dokazana imena, evo pada mi Paul McCartney na pamet, obzirom da je on ove godine također objavio album. Dakle, netko tog kalibra i backgrounda, neke rijetke face čija imena još uvijek globalno nešto znači i koje su u stanju svoju sljedbu bez obzira na dob u stanju odvesti na nostalgični trip u prošlost. Radić pak nema taj background ni u Hrvatskoj, kamoli u svijetu, a opet u stanju je zapakirati skladnu glazbenu priču od 12 poglavlja iz koje zapuhne povjetarac iz nekih davno minulih dana.

Onih dana kad su se slušale kasete i za koje sam Radić kaže da su bila bolja („It Was Better In The Days Of Casette“). Album „May“ je jedan veliki hommage vremenima kad su eterom vladali The Beatles, The Monkees i The Beach Boys. Dotjeran je tako da vam odmah uđe u uho (ili nikad ako imate averziju spram glazbe tih vremena). To je album starih manira gdje je harmonija ‘kraljica’ kojoj je sve podređeno, a produciran moderno da u njemu zvuk moćno teče i zvoni, kao što je odjekivao na albumima Traveling Wilburysa.

Radić je tu potpuno unesen u priču i uvjerljivo izmješten iz ovih krajeva (u kojima kao da nikad nije proveo ni sekunde života, sudeći po onome što je na albumu); pjeva nostalgično o nekoj Jenny s kata iznad, Memphis mu je centar svijeta (jer kud bi moglo bez Elvisa Presleya?), kao što i „Chasing Sunset“ i „Spending Winter Here“ zvuče kao ode jednoj Kaliforniji u podkontekstu, a ne nekoj Dalmaciji, dok posljednja „Sumer’s Gone“ kao da upućuje da je svršeno upravo ono legendarno Ljeto ljubavi u San Franciscu od kojeg je prošlo više od pola stoljeća.

Sve je izmješteno u neki nepostojeći prostor kao što je Kensington Lima neuhvatljiva nit koja u svom nazivu na čudan način pod istu kapu stavlja kvart u Londonu i glavni grad Perua. No, cijela ta pitoreskna priča podsjeća na pitoresknost nekog preko noći sagrađenog shopping outleta. Toj priči jednostavno nedostaje autentični kontekst.

Da je bar „May“ soundtrack nekog filma po narudžbi, pa bi se Kensington Lima pokazao kao potpuno dorastao tom zadatku, ili da je bar Radić autentični glas te neke generacije kao što je u jednom trenutku to uspio biti s projektom Valentino Bošković. Ali nije. Glazba nikad nije samo glazba. Nije Radić jedini glazbenik na svijetu koji može raditi na više kolosijeka, no stvar je u tome kome se obratiti, kome prikloniti, kome pripasti – u čemu postati umjetnik. Ukratko, ono što je uspio kao dio Valentina Boškovića, nije uspio kao Kensington Lima.

Album „May“ kao i projekt Kensington Lima definitivno donose visoki stupanj profesionalne predanosti i sklapanje djela unutar točno određenih gabarita i zakonitosti minulog glazbenog perioda. Samim time to je nešto daleko bliže filigranskom pristupu, a tu se onda dvoji je li sve to skupa bliže umjetnosti ili zanatu, jer Radić nije tinejdžer ili  u ranim dvadesetima pa ga je neki zvuk opio i nadahnuo kroz cijelo biće. U neku ruku, on je kao stariji i iskusniji glazbenik napravio nešto slično što su ove godine napravili američki momci koji se odazivaju na ime Greta Van Fleet. Jedina razlika je u stilovima, tj. voli li netko tvrdo ili meko kuhano jaje. Ali princip, a time i zaključak je isti; od copycat sveprisutnosti gorespomenutog trolista uzora u glazbenoj slici, imam problem u njoj pronaći autentičnog autora, tj. Josipa Radića u ovom slučaju.

Iz tog razloga je i ocjena identična onoj koju sam dao Greti Van Fleet, jer eto, možda nam takva sadašnjosti, a time i bliska distopična budućnost rocka želi poručiti da će na cijeni biti utopistički zašećerene verzije prošlosti. Možda je vrijeme autentičnosti jednostavno stvar prošlosti.

Ocjena: 7/10

(Samizdat, 2018.)

Poslušajte: Kensington Lima “May”

  • 13
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh