Priča o Kensington Limi je ona stara priča o tome da upornost i kvaliteta kad-tad ispliva na vidjelo.
Kensington Lima je bend, ili je bolje reći, prva glazbena ljubav Josipa Radića prema onoj glazbi koja je dugo nosila neslužbenu etiketu ‘adult orientated rock’ (AOR), a u današnje vrijeme i ‘dad rock’. No Radić nije autorsku glazbu Kensington Lime, koja je stilski na razmeđi između Eaglesa, Elvisa Costella, Beach Boysa i Beatlesa, očigledno nikad doživljavao kao glazbu koja bi svrsishodno trebala biti pjevana na hrvatskom jeziku, a time vjerojatno bila i ranije otkrivena u ovdašnjim uvjetima. Priča je to stoga o određenoj tvrdoglavosti i 15 godina brušenja jedne vizije u kojoj kao slušatelj trebati imati osjećaj kao da je pred vas na pozornici izašao neki američki bend, neka karika koja je nedostajala na polici glazbene nostalgije.
Petnaest godina kasnije od skladanja „Summer’s Gone“, pjesme koju Radić ističe kao prvu napisanu i koja zatvara prošlogodišnji prvijenac „May“, Kensington Lima nisu bili u prilici da nastupaju pred pet-šest ljudi u Močvari koji bi raspravljali, a o čemu drugom, već o još jednom potraćenom talentu. Svoj prvi solo koncert održali su sinoć u fino popunjenom KSET-u, pred publikom koja je čak fino znala refrene koji su još prilično svježi, ako se uzme u obzir da je album „May“ objavljen prije nepuna četiri mjeseca na Bandcampu. Skoro pa se može govoriti o bajkovitom klupskom instant uspjehu.
A Radić? Valjda se osjećao poput Marca Cohna u pjesmi „Walking In Memphis“, potpuno ispunjen nagrađenom smislenošću svog dugogodišnjeg rada, nakon još uvijek neostvarene prilike sastavljanja benda Valentino Bošković, na čiju spomen je i sinoć publika glasno vrisnula prije nego li je bend prionuo obradi Bowiejeve „Starman“ na bisu nakon ispucanog repertoara debitantskog albuma. U biti, nisam siguran bi li Radić bio toliko sretan oko uspjeha Valentina Boškovića, koliko je sinoć bio zbog Kenstington Lime.
I taj koncert je bio nešto poput prvog sastanka, prvog okupljanja sektice nostalgičara čija himna bi lagano mogla biti i „All Your Favorite Bands“ američkih Dawesa (također sinoć izvedene), dakle svih onih koji su propustili zamašnjak AOR-a i vremena kad je bio u punoj snazi i priznat kao neprikosnoveni globalni mainstream. Kensington Lima upravo se pokazuju kao bend krojen po mjeri onih okorijelih nostalgičara ‘čiji najbolji bendovi se nikad ne raspadaju’. Nije to nikakav faktor iznenađenja, i Radić spada u taj krug, i on kroz Kensington Limu odašilje tu poruku da je ‘prava glazba’ odavno otišla dovraga i ustupila mjesto ne-glazbi. Nije bez vraga njegova statement-pjesma „It Was Better In The Days Of Cassette“ ujedno bila ta koja je zatvorila službeni dio koncerta sinoć, kao što se i posljednji singl „Memphis“ u lirskom narativu i ne razlikuje pretjerano od onoga što je osjećao već spomenuti i daleko poznatiji i Cohn u svom „Memphisu“.
U neku ruku sinoć je to bio rock konzervatizam na djelu, ali opet nekako ‘progresivno iščašen’ jer nemamo baš često slučaj da se pojavljuju uspješne formule veterana-debitanata. U biti Kensington Lima su prvi nakon Mayalesa u toj ulozi, ali dakako u svom filmu. Radić je oko sebe okupio iskusan kvintet multiinstrumentalista koji, po njegovim riječima ‘servisiraju’ oko trideset bendova raznih profila na našoj sceni. Sinoć je svirka bila postojana i uigrana, a višeglasja uvježbana i bez nekih značajnijih falš odstupanja. Bend je na dimenziji više dobio gostovanjem pjevačice Lovorke Sršen, koja je ujedno gostovala i na albumu u pjesmi „One More“, a sinoć je s Radićem još u produžetku otpjevala pjesmu „Gone, Gone, Gone“, rekao bih, obradu s nekim ‘sumnjivim’ millennial whoopom u refrenu.
Ipak, najbolji moment bila je izvedba singla „Memphis“ kojeg su Kensington Lima u finalu križali s „Tiny Dancer“ Eltona Johna, kao što je Radić dobro odvagnuo par anegdota u pauzama između pjesama, taman za napraviti opuštenu ‘kućnu’ atmosferu. Sve u svemu, pristojna i konkretna porcija dad rocka, taman da se tate (i mame) prije ponoći vrate kući s koncerta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
