Francuski ‘jedan čovjek čini bend’ King Automatic preksinoć je u zagrebačku Močvaru privukao tek tridesetak duša.
Šteta za slabu posjećenost, jer ovaj primjereno maštovit i duhovit nastavljač tradicije papreno zadimljenog klupskog ritma i bluesa (onog iz 1940-ih, 1950-ih i 1960-ih, a ne ulickane glazbice koja se od 1990-ih krsti imenom R&B – kako li je uopće došlo do tako nakaradno izokrenute primjene i smisla tog naziva?), načelno pripadnik istog područja čiji su najpopularniji suvremeni predstavnici Jack White (u svim inkarnacijama) i Black Keysi, nedvoumno je zavrijedio veće zanimanje ovdašnjih rock interesenata, mada kvalitativno pripada nižem rangu od spomenutih.
U poprilično prisnoj atmosferi malecnog klupskog prostora „ispred šanka“, King je svekolikoj publici svirao pred nosom, na dlanu, kao da nastupa kod nekoga doma, na kućnom partyju, što je bez sumnje dragocjen doživljaj poželjno bliskog susreta s bjelosvjetskim izvođačem, bez obzira na to što u ovom slučaju pojam međunarodne karijere rečenog gospodina u misli brže-bolje priziva i pojam globalnog sela u kojem bi King bio ne toliko zvijezda koliko talentirano čeljade što je iz onog šora svratilo u ovaj.
Kako, dakle, funkcionira one man band Kinga Automatica? Posjednut ispred električnih orguljica marke Farfisa, King u krilu drži električnu gitaru (Roadrunner, Grave Digger, King Automatic Model), desnom nogom stišće pedalu omanjeg bas bubnja, lijevom pedalu na koju je montirana obična drvena bubnjarska palica što udara o doboš postavljen okomito na pod, dakle, na principu bas bubnja. Istu nogu ljevicu povremeno prebaci na pedalu fusa, a na raspolaganju su mu i jedan tom po kojem gdjekad udara standardnim palicama te zvečka i usne harmonike. Vizualno posebno štosan, ali i glazbeno funkcionalan potez je povremeno opaljivanje glavom gitare po fus činelama. Iako je ključni sastojak „banda“ sempler, opći je dojam daleko od primisli na kvazimodernost ili na iznevjerivanje klasičnih vrijednosti sviranja pravih instrumenata – napravica novoga doba uporabljena je isključivo u praktičnu svrhu instantnog reproduciranja. Princip je mahom sljedeći: g. Automatic prvo odsvira ritam na bubnju, zatim doda temu-dvije na farfisi (koja, usput, daje fascinantno bogatstvo prelijepih zvukova, od drndavo električnoklavirskog do masnovalovito orguljskog), motiv na gitari, eventualno kakvu frazicu na usnoj harmonici, a sve se to istog časa snima na sempler te se s njega odmah reproducira, da bi preko te podloge „banda“ koju je upravo sam izveo i snimio pred nama, King uživo svirao gitaru i pjevao, a semplerom – koji digitalnim putem isporučuje analogne zvukove – dodatno upravljao pedalicom pored desne noge i napravicom pored desne ruke.
I kako to zvuči? U osnovi, odlično. Automaticov temeljni zvuk i izraz fini je, prljavo primitivan, duhovito razdrman, istovremeno prpošan i težak mišung razuzdano divljeg i strasnog ritam i bluesa stare škole u garažnom, fuziranom ruhu i pomalo pankerskom duhu, s mjestimičnim dodacima rock teadyja, a što će, u spoju s karakterom samog nastupa, podsjetiti na priče i legende o mahnito vrućim svirkama ranih crnoputih bluesera u južnjačkim juke jointovima ili pak na jednako vatrene replike istoga u preradi zanesenih bjeloputih Britanaca u otočkim klubovima na početku 1960-ih. Osim na afroameričke pionire pristigle s plantaža pamuka, posjetitelju se, ovisno o onome što ima u uhu, mogu roditi asocijacije na Screamin’ Jay Hawkinsa, Ennia Morriconea, Dicka Dalea, rane Stonese, Yardbirdse, Velvet Undergrounde, Dr. Feelgooda, na Crampse, Partibrejkerse…
Automaticova scenska samodostatnost, međutim, za sobom nužno povlači nemali nedostatak (ili dva). Sempler, naime, ne može drugo do ponavljati upravo ono što je King na nj snimio pa glazbena pratnja ne može biti drukčija doli repetitivno monotona zbog čega u cjelini nedostaje onaj dodir ljudskosti, ona mogućnost hirovitog ili promišljenog variranja u trenu nadahnuća. Nepostojanjem živog sviračkog sudruga, Kralju Automatiku, a time i njegovoj glazbi i koncertnoj publici, uskraćena je mogućnost te vrste iznenađenja, mogućnost koliko toliko nepredvidljivog inoviranja, mada je dojam da King nemalo šara po gitari i uz ovu nefleksibilnu podlogu.
Iako je već sam koncept one man band nastupa u Automaticovoj inačici doživljajno iznadprosječno intrigantan, francuskom je rokeru manjkalo malo šoumenskog nerva ili vidljivije sviračke strasti koji bi cjelinu učinio zabavnijom, a doživljaj upečatljivijim. U tom bi se smislu moglo dodati da mu ne bi bilo zgorega ubaciti i malo više uočljivijih raznolikosti u jednostavne pjesme – u ponekoj bi, recimo, mogao svirati klavijature, a ne gitaru, neku bi mogao izvesti samo uz bubnjeve i usnu harmoniku, pokoju u kombinaciji zvečke i farfise i tsl. Ali i bez te nastupačke i glazbene nadgradnje, oko sat i četrdesetpet minuta Kingova koncerta (bez ikakva light showa) prošlo je bez zamora, brže od mnoge bitno razrađenije koncertne predstave.
Uz to, Automatic je isporučio jedan od najdragocjenijih sastojaka bilo kojeg koncerta – gledajući ga dok gotovo lakonski izvodi to što izvodi na pozornici, čovjek iz publike lako pomisli kako nije nemoguće da i sam učini nešto slično. Tko uz takav podražaj ne bi poželio naučiti (bolje) svirati?
Eh, i još da je sve skupa počelo u npr. 19 h, a ne u (nesretnih) 22.30, sredovječni bi mogli povesti i klince kojima se takav događaj zacijelo ne bi učinio nezanimljivim, a možda bi u tom slučaju u poneku dječju dušu bila posijana klica iz koje bi izniknula strast nekog budućeg čuvara tradicije rocka.
(Močvara, Zagreb, 3. listopada 2013.)