Jared, Caleb, Nathan i Matthew Followill kažu da su na novom albumu potpuno osvježili svoje međuljudske odnose, a to se i osjeti u zvučnoj slici.
Pitanje odabrano za naslov devetog studijskog albuma Kings Of Leon ujedno bi moglo poslužiti i kao odgovor na brojna druga pitanja koja se tiču općenitih smjernica rada rock bendova. Na rock se i dalje nabacuju lopate zemlje u njegovom sahranjivanju kao artefakta nekih prošlih vremena koji je izgubio i svoju društvenu ulogu iz predinternetskog doba, ali, eto, i dalje postoji.
Na tom suvremenom putu u rocku se stalno isprobavaju nove strategije i traže neki novi obrasci uspješnosti, a zaboravlja se važna dimenzija toga da se bendovi za početak moraju zabavljati u tome što rade. Nekad smo kao klinici i razvili ljubav prema rocku upravo iz razloga što su rokeri bili čista suprotnost poslovnom svijetu – jer su se u svemu tome što su radili dobro zabavljali, ili smo mi vjerovali da je tako jer se takva slika odašiljala.
Agenda poslovnosti već je dugo prisutna u rocku koji je posljedično prestao biti utočište čudaka. Odavno nema novih „baš me briga“ likova koji su tu samo zato jer bi se dobro zabavljali, ili zato jer su neuklopivi u razne društvene standarde. Kompetitivnost i biznis su sve progutali do te mjere da se i čudaci po vanjštini doimaju kao da su maskirani poslovnjaci.
U toj priči Kings Of Leon prošli su skoro sve shobusiness etape i upisali se u povijest kao pripadnici možda posljednje generacije koja je iznjedrila globalne rock zvijezde. No i oni su dogurali do devetog albuma, što govori u prilog protoka vremena s jedne strane, ali i činjenice da im uspješno veteranstvo daje prostora da se i sami zapitaju što uopće žele od glazbe.
Sudeći upravo po naslovu albuma, žele da im je u glazbi dobro, da im je zabavno i da nisu primarno opterećeni ciljanjem ishoda, u smislu: hoće li opet uspjeti biti najprodavaniji američki rock benda, kao što im se već u prošlosti događalo. Stvari su se u tom smjeru počele odvijati na prijašnjem albumu, također znakovitog naslova, „When You See Yourself“ iz 2021. kad su se Followilli posvetili sebi i glazbi tijekom pandemijskog perioda koji je donio pauze od koncertnih obaveza.
„Can We Please Have Fun“ dolazi kao naglašeniji nasljednik tog mindseta, kao što ga prati i odluka benda o promjeni izdavačke kuće. U svojoj zvučnoj vizuri Kings Of Leon na novom albumu nisu krenuli u neke revolucionarne preinake. Oni su i dalje odlučni starjeti na način kako oni žele, ali je uočljivo da su postali malo žustriji u izričaju uz poneko razularenije ubrzanje ritma i reske rifovske otkivke što je pratilo prvi period uspona njihove karijere, kao što i produkcija naglašava više dinamičkog lufta što je uvijek prednost kod onih koji žele zadržati atomosferu organskog zvuka.
Braću i dalje zanima forma radijskog singla, u čemu svakako imaju debelog iskustva, no produbljuju to na vlastiti način tražeći neke nove formule, što bi se reklo; iz gušta, pa ako negdje i uleti gitarski riff, glasniji od uobičajenih produkcijskih peglanja, to svakako pridonosi ugođaju bendovskog razmišljanja. U tom smislu oni sami naglašavaju da su apsolutno svi članovi benda bili uključeni u sve aspekte rada, dakle Jared, Caleb, Nathan i Matthew Followill ravnopravno potpisuju „Can We Please Have Fun“.
Objavi albuma prethodila su tri singla „Mustang“, „Split Screen“ i „Nothing To Do“, no aduta za singlove na albumu s ukupno 12 pjesama itekako ima. U biti, kao da su ti aduti bili sačuvani. Najviše se tu izdvaja „Actual Daydream“, opijajuća i sanjiva retro tex-mex vožnja, kao i laid back balada „Ease Me On“, te „Seen“ iz koje kao od diše duh Pixiesa i koja ujedno zatvara album.
„Mustang“ nije jedina koja miriše na „Youth & Young Manhood“, već je tu i u lo-fi maniri urađena „Don’t Stop The Bleeding“, kao što ni pankerska „Nothing To Do“ nije usamljena jer možda i jače od nje drobi „Hesitation Generation“ (koja prilično točno opisuje i današnji društveni modalitet).
Ako ćemo i o potencijalima himničnih izleta, ne mogu se izbjeći „M Television“ i „Nowhere To Run“, kao što ni singl potencijal samog početka albuma, tj. „Ballerina Radio“ i „Rainbow Ball“ još nije ni načet u eteru.
Svježina je, dakle, osjetna u redovima Kings Of Leon, a to se vjerojatno ne bi dogodilo da se oni sami nisu odlučili dobro zabaviti. Na koncu što im drugo i preostaje? Jest da globalno gledano nisu na pozicijama na kojima su nekad bili, ali braća iz Nashvillea su uz ovogodišnje povratnike The Black Crowes i dalje jedna od perjanica rocka koji dolazi s američkog Juga. Dokle god je njima zabavno, neće patiti ni oni koji ih vole.
Ocjena: 8/10
(Low Tap / Capitol / Universal Music, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
