Dojahali su Kings Of Leon natrag na scenu na ‘Mehaničkom biku’, a isti ih nije zbacio sa svojih leđa.
Činilo se kako su braća Followill prije dvije godine završili svoju glazbenu pustolovinu. Caleb Followill je tada usred koncerta u Dallasu otišao s pozornice u potrazi za pivom, te se više nije ni vratio. Njegov brat Jared ga je potom izvrijeđao pred publikom, da bi par dana kasnije prekinuta turneja, a frontmen najavio odlazak na rehabilitaciju, a ustvari je bijesan otišao u New York i odlučio zaboraviti bend.
No veza između braće pokazala se i u ovom slučaju puno jača nego između onih koji to nisu, iako obzirom na koncentraciju krvnog srodstva u bendu Kings Of Leon, teško je povjerovati da je taj bend uopće uspio funkcionirati nepromijenjen od svog nastanka. Braća i rođaci su se pokazali složnima cijelo vrijeme, ali danak slave ipak je uzeo svoje.
Sve je počelo s albumom „Only By The Night“. Potpuno neočekivano završili su 2009. godinu kao rock bend s najprodavanijim albumom u matočnom SAD-u. „Only By The Night“ (objavljen 2008.) nije niti jednog trenutka rušio rekorde u prodaji, ali je imao konstantnu prođu tijekom cijele godine, što mnogi izvođači nisu imali, te kad su agencije koje broje prodaju na kraju podvukle crtu, svi su bili iznenađeni ishodom koji je išao u korist KOL-a. „Come Around Sundown“ (2010.) i obimna turneja koja ga je slijedila doveli su do točke loma, posebice pritisak koji su donijeli, jer je trebalo opravdati stautus velikog benda, što je uglavnom puno teže, nego probijanje ka vrhu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=izzY55ACUQo[/youtube]
„Mechanical Bull“ je po svim predviđanjima možda trebao biti najlošiji album. Sve je upućivalo na to. Ne samo jer je riječ o složnom bendu koji se raspao i ponovo okupio, već i na osnovu priznanja ozbiljnih pijanstava nekih članova tijekom snimanja istog koji je imao daleko težu zadaću od „Come Around Sundown“, a to je dokazivanje da je u kreativnom smislu bend u punoj snazi i da je ‘bratoubilački rat’ svršen. Albumu se više izvjesnom činila sudbina potpune izgubljenosti kakvu je doživio „Comedown Machine“, posljednji album The Strokesa.
Čak i prvoloptaško otvaranje s pjesmom „Supersoaker“ je daleko manje smiono, od eksperimentalno baladnih otvaranja posljednja tri albuma Kings Of Leona. No Caleb Followill nije Julian Casablancas. Nije on pomodni Njujorčanin, već tvrdoglavi tradicionalni Južnjak koji što god radio, ne gubi nit u želji da postane nešto drugo. Pored toga on je jedan od najzanimljivijih pjevača ovog našeg doba, ne samo zbog prepoznatljivog vokala, već i osebujnog stila u kojem što instinktivno, što ciljano pronalazi rješenja koja drže vodu. On je istovremeno i pekmezast i muževan, čvrst i mlitav, gad i džentlmen, dakle emotivno rastrgnut lik koji kao da je imun na osluškivanje trendova, jer ima previše posla sa samim sobom, kao što i bend u kojem je prvi od jednakih konstantno sklapa nemoguću zvukovnu konstrukciju koja je između stadionskog šepurenja U2-a i odavno utabanih southern rock gabarita i tradicije Allman Brothers Banda, Lynyrd Skynyrda i ostalih u nizu.
„Mechanical Bull“ više je nego i jedan album KOL-a do sada produkcijski ispoliran i ušminkan po mainstream gabaritima, gotovo starinskim. Nema namjernih nedorečenosti, već potpuno jasna struktura od 11 pjesama u kojem se gotovo u pravilnom nizu izmjenjuju balade i brzi brojevi. A opet sve funkcionira skladno i bez zamora materijala. Dokaz je to zrelosti i samopouzdanja cijelog Kings Of Leona koji sada više nema dvojbi i strahova od mainstreama, već volja da se unutar njega ‘laktari’ s drugima na svoj način. Čak i ako su odradili diktat industrije, uradili su to na svoj način kroz tu svoju melankoličnu žestinu koja ih tako jasno izdvaja od svih drugih. I naravno nisu to učinili kroz koketiranje s popom i drugim stilovima, već je to i dalje dobri stari rock and roll, što i jest ona južnjačka/provincijalna crta o kojoj je bilo riječi, a to je; jednom na rocking horseu – uvijek na njemu, ili je u ovom slučaju bolje u tu frazu ugurati mehaničkog bika.
U divljem ritmu tog mehaničkog bika poskakuju „Supersoaker“, „Temple“, „Coming Back Again“ i punkoidna „Dont’ Matter“. No isti ritam za njihanje i izvijanje ne gubi se kad tempo uspori, on jest konstanta i u baladama, koje zahvaljujući tome imaju onu U2-ovsku stadionsku dimenziju zbornog pjevanja i prelijevanja gitarske jeke. I to se ne događa jednom. Pogođen je taj moment redom u „Beautiful War“, „Wait For Me“, „Comeback Story“, „Tonight“ i „On The Chin“ . ‘Vožnja’ u njima je zarazno fluidna i pulsirajuća.
Najslabija karika albuma je „Family Tree“, ponajviše zbog predvidljivosti refrena, iako se ista čini dobrom koncertnom jamming & clapping podlogom.
Tekstovi su razdiranje emocija, te iako mogu funkcionirati kroz ljubavnu tematiku, mogu se jednako tako preslikati i na sažetak svega onoga što se događalo u kritičnim trenucima u odnosima između braće i rođaka u bendu, što je samo još jedna dimenzija više u doživljavanju pjesama kao istinski proživljenih. Pa ako je riječ o obmani, Kings Of Leon su onda majstori u njoj. A što drugo i tražimo u glazbi, nego slatku obmanu. Nešto s čim se može saživjeti. Pa bio to i „Mehanički bik“.
Iako Kings Of Leon na ovom albumu zvuče kao da im se ništa strašno nije dogodilo u bliskoj prošlosti, „Machanical Bull“ je nešto što se može smatrati povratničkim albumom godine.
Ocjena: 9/10
(RCA / Menart, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
