Legendarni našminkani glam rock bend Kiss opet je na turneji po Europi kojom promovira jako dobar, aktualan ‘Monster’ album.
“Čudovišta” nisu ništa izgubila na vizualnom efektu sve ovo vrijeme još od davne 1973. kada su krenuli na svoj pohod na svijet. Koliko god da nekome taj njihov šminkeraj i meni komična odjeća tj. outfiti djeluju kao putujući cirkus, nepobitno je da je Kiss ostavio traga u modernoj rock povijesti i to ne samo po imidžu.
Poznat po sjajnim koncertnim spektaklima, prvi doživljaj Kiss koncerta se jedva očekivao, moram priznati. Kiss niti u ponedjeljak u lijepom okruženju dvorca Villa Manin nedaleko od Udina u mjestašcu Codroipo u Italiji po tom pitanju nije zakazao. Ne samo da nije zakazao nego stvarno imaju fenomenalan show, bolje reći spektakl, među par ikad viđenih.
Nakon dugo vremena, kako su sami najavili, malo su obnovili svoj postojeći stage novim atraktivnim “detaljima” – a taj detaljčić je ogroman pauk, pomična čelična konstrukcija koja poprilično podsjeća na onaj U2-ov Claw iz 2009. No “pauka” u svom sjaju ipak nismo vidjeli u Villi Manin radi ograničenog prostora. Tough luck! Plan je naime da se na openingu “Psycho Circus” sva četvorica na glavnoj platformi pauka spuste od stropa pa sve do “zemaljskih nizina”. Umjesto toga pojavili su se stojeći na Zemlji čim je pao ogroman zastor i to je bilo to. Do tada.
Pomalo razočarana što se “pauk” nije spustio, publika međutim ipak nije ostala prikraćena za sve druge specijalne efekte koje pauk ima u svom repertoaru plus standarne điđe od efekata, a kojih je tijekom nešto manje od dvosatnog koncerta prštalo sa svih strana: ikona Kissa basist Gene Simmons još uvijek uspješno plazi svoj špičasti jezik toliko da je već naporan i usput “pljuje” krv po potrebi, pauk svojim krakovima diže i spušta članove benda prema potrebi gore dolje, bilo u duelu ili zasebno, riga vatra na sve strane, pirotehnike kao u priči – moram dobro razmisliti je li Rammsteinova pirotehnika jača od ove, ali mislim da čak i nije. Konfeta pak toliko da toliko pada para sa neba svi bi bilo milijunaši (i to ne u talijanskim ex- lirama), pa vožnja Paula Stanleya po sajli s jedne pozornice na drugu i tako sto čuda u malo vremena. Od sto čuda oči razrogačene, ali uši nisu imale takav tretman barem ne u Udinama.
Primijetili ste da se ja raspričala o spektaklu. Imam dobar razlog: o njemu imam više za pričati pod dojmom, nego o onom glazbenom dijelu.
Dođe mi da taj dio preskočim samo da odmah u prvom naletu svog gledanja Kissa ne ispljujem jedan veliki bend.
Kiss glazbeno nije bio na visini zadatka, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to od njih očekivalo. Ali kako ih bije predobar glas po pitanju nastupa uživo, očekivanja su bila opravdano velika. Naročito nakon što smo uoči puta u Udine saznali da su “rasturili” na Nova Rock festivalu večer prije, da su “rock bogovi”.
Nama se ti bogovi nisu ukazali iako nisu imali izgovora za recimo, loš razglas. Villa Manin je opravdano jedno od najboljih open air mjesta u Italiji radi sjajne akustike. Moraš biti baš totalno nesposoban da uprskaš zvuk na tom prostoru. I naravno nitko ne uprska. Što ima i svoju tamniju stranu medalje. Takva akustika je najgori neprijatelj onima koji nemaju stvari pod kontrolom u sviračko-pjevačkom dijelu. Ili drugim riječima, svaki falš, svaki krivo odsvirani ton – sve se čuje, nema muljanja.
Početni dio koncerta je još relativno dobro prošao: “Shout It Out Loud”, “Let Me Go, Rock ‘N’ Roll”, “I Love It Loud” i sasvim dobra nova “Hell or Hallelujah” no pjesma bolje zvuči digitalno nego uživo. Barem za sada. Ipak, sve do “Outta This World” nekako sam ravnodušno slušala koncert, s većim zanimanjem gledala onih sto čuda pirotehnike. Nešto gadno ‘ne štima u državi Danskoj’ kada ti glazba radi koje si došao “sipi kroz prste”. Svirački su nekako najbolje prošle „Outta This World“ jer su Thayer i Singer vrlo dobro i bez nekih propusta odradili svoj zajednički jamming, te “Lick it Up” na kojoj su rasturili u cijelom sjaju.
Paul Stanley je vokalno bio sasvim solidan, ali ne i dojmljiv, dok su ostali odrađivali pjevački rok službe korektno taman dovoljno dobro da ih ne mogu posebno kritizirati. Najgori dijelovi koncerta su meni bili i najneočekivaniji: nekako sam smatrala da je Stanely format od frontmana, što on nije (ili nije bio u Udinama). Format mislim. Bio je zabavan, bio je banalan, predvidljiv i bljutav (“I came here tonight to be just with you because I love you“ ili „Udine you’re the craziest audience“) , ono “give me a break”, to rade klinci kad počinju karijeru rock zvijezde. Publika koje je bilo oko 10.000 je relativno dobro odreagirala, makar sam ja imala dojam da je dio imao impuls da ga izviždi i da bi više volio da Stanley zašuti. Karizma = nula bodova. Nakon friško odgledanih Jona Bon Jovija, Billie Joe Armstronga i Springsteena, Stanley je došao u niz kao ne pretjerano uspješan klaun u cirkusu.
Kardinalni kiks i glazbeni “masakr” je stigao na najjačoj im stvari u opusu: “I Was Made for Lovin’ You” su uspjeli uprskati sa svih strana. Od falš pjevanja, do falš sviranja, gubljenja ritma… Najkomičniji dio i najsramotniji (bio bi barem meni da sam bila izvođač na pozornici) bio je kada je Stanley, kako treba, nastavio pjevati drugu strofu, a Simmons je još jednom htio otpjevati refren pa smo imali kakofoniju i nesuglasje vokala. Simmons je brzo prekinuo, ali se nisam mogla oteti dojmu da je taj kiks bio razlog većine ostalih falševa u pjesmi i gubitka ritma.
S “Black Diamond” su popravili loš dojam i tako zatvorili pomalo šlampav koncert. Trebali su nabaciti na bisu još barem jednu ili čak dvije stvari i to dobro izvedene da bi se nakon koncerta ipak moglo reći: “sjajan bend” a ne “sjajan spektakl”.
Ali svatko ima loš dan, pa tako i najveći. Sasvim sigurno ću ako ništa drugo, a ono radi znatiželje, hvatati Kiss još jednom u budućnosti kako bih se uvjerila da ih dobar glas ne bije uzalud. Jer u Udinama su bili glazbeno solidan rock bend i ništa više. A to jednostavno ne može biti istina.
Predgrupa Kisu bili su kalifornijski rock bend Rival Sons, energični i dobri, vizualno totalno kontraindicirani Kissu ili bilo čemu vezanom uz glitter ili glam rock. Činili su mi se neobičan izbora za Kiss koncert, ali ispalo je na kraju poprilično dobar.
Četvoročlani bend me je strašno podsjećao na Kasabian, iako mi se frontman Rival Sonsa čini potencijalno mnogo jači kalibar koji će se tek razviti, a sasvim sigurno je upalo u oči kako frontman jednog nepoznatog mladog benda bolje komunicira od frontmana velikog Kissa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
