Priznajemo da niste navikli na ovome portalu na recenzije dječjih slikovnica, ali mi smo pomislili, zašto da ne? Posebno kada se kao u ovom slučaju radi o remek djelcu preporučljivom za one koji su mladi roditelji i koji muku muče s odabirom kvalitetno i maštovito opremljene slikovnice za svoje dijete.
Prije negoli je Ang Lee dao svoj vizualni dvosatni potpis uspješnici „Pijev život“ Yanna Martela, hrvatski je slikar i ilustrator Tomislav Torjanac živopisno oslikao priču o mladome Indijcu Piju zatočenom u nekoliko četvornih metara čamca i okruženom vodenim zatvorom i tigrastim stražarom. Torjanačeve su osebujne ilustracije Martelovog romana međunarodno priznate i nagrađivane zbog filigranski oslikanog kolorita što je definiralo ilustratorovu poetiku. Naime, njegov je opus, sada nastavljen ilustracijom basne „Skakači“ Hansa Christiana Andersena, obilježen sofisticiranim i filigraskim oblikovanjem volumena, boje, ponekad i linije, što rezultira sugestijom animacije. Dosad živopisne ilustracije „Antuntuna“, „Grge Čvarka“ i Joyceovog „Mačka i vraga“, nagovještavale su tendenciju poigravanja s vizualnom percepcijom u čitatelja, a „Skakači“ su, vrlo prikladno naslovu i samoj premisi, najuspješnije autorovo djelo u istoj sugestiji pokreta.
Kroz niz epizoda kratke basne integriranih u zajedničke vizualne cjeline, Torjanac kroz svoja, odnosno Andersenova tri protagonista buhu, skakavca i žapca, uspijeva stvoriti dojam pokreta i dinamike, iako se radi o statičnom mediju. U priči o natjecanju tri skakača za ljubav kraljevne začudnom kombinacijom jasne i zamućene linije, debelih i tankih poteza kistom, ilustrator postiže treperavost i titravost različito oblikovanih detalja. Njihovo postavljanje i suprotstavljanje na plohu konačno uspijeva zadržati oko na pojedinačnim stranicama, dominirajući tako nad tekstom gdje tekst zapravo postaje ilustracija slici. U svoje mjestimično groteskno i karnivaleskno ilustriranje detalja, Torjanac nerijetko skriva one sitnije detalje i vizualne reference. Tako „Skakači“ postaju bogati intertekst reprezentativnih stiliziranih nacionalno-etničkih motiva (egipatski, plemenski afrički, nizozemski, ruski, francuski…) i boja gdje se stapaju folklorni elementi. Usto, tehnikom ilustracijske mimikrije autor oslikava i svoj potpis u vidu autoportreta.
Postmodernistički modus nenarativnog pripovijedanja kroz titrave elemente oblikovane različitim tehnikama fragmentirano sugeriraju tekst, dok tekst sugerira kontekst u koji su upisane i prepoznatljive reference iz „Alise u zemlji čudesa“ gdje se Torjanac poziva na danas ikonične ilustracije Johna Tenniela.
„Skakači“ tako potvrđuju etiku i estetiku u Torjančevu opisu gdje se njegova literarna potkovanost jasno očituje u njegovom vizualnom izrazu koji biva mudro i pomno oblikovan upravo poput simboličnih književnih predložaka koje je „adaptirao“.
(Izdavač: Profil Mozaik, 2012.)