Kad se strepnja od prokletstva drugog albuma pretvori u oduševljenje.
Pratiti karijeru Denisa Kataneca kao da s vremena na vrijeme iziskuje neku novu provjeru čula. Otići na koncert kad god se može i uvijek se iznova uvjeriti da je to to. Da kulja energija i da ti već napamet naučeni stihovi iznova pronađu put da vam se zalijepe na dušu i izlaze i iz vaših usta u publici iako vas stalno hvata i neka glupa nelagoda da se osjećate kao da ste prestari da biste bili ičiji fan. Ali valjda to i znači biti fan – kad je nešto jače od vas.
Uglavnom, razvio sam i ovisnost na zvuk i izričaj te Klinike koju je Denis okupio oko sebe. Klinika Denisa Kataneca je nekako spoj nespojivih dok nema glazbe, ali kad se spoje džaba vam svo teorijsko znanje i praksa. Imaju u sebi ono nešto opojno nesavršeno, kao da su se prvi put sreli i tog trenutka nastupili i baš tada ispalo najbolje. I uvijek bih rekao da osvajaju bazičnošću, nečim što je toliko puta odsvirano i prije nego su se sastali, a opet to kako oni rade, tako ne radi nitko. S albumima je, čini se, isto.
Karlo Cmrk i Vinko Vujec su ritam sekcija koja se možda čini najneprimjetnijom, ali kao da su posebnim antenama prikvačeni za misli Denisa Kataneca čiji tempo prate u stopu, kud god ovaj krenuo. Gitarist Brane Norac je pak posebna sorta. On ima mozak klarinetista i saksofonista i kao da električnu gitaru doživljava na taj način. Njegova gitara kao da uvijek pjeva neku svoju melodiju, nekad je kontrapunkt Denisu, a nekad njegova najistaknutija pratnja. Kao da su Branetovi prsti i Denisovi stihovi u kovitlacu ljubavne veze kojoj nema premca kad vlada sklad, ili se pak otvara katatonični bezdan u kojem „svatko pjeva svoju pjesmu“ nelagode.
Možda to što izlazi zahvaljujući šestožičnom instrumentu zvoni kao neki freak folk, ali da je samo to, zaudaralo bi na neku krađu. Nekako kao da je ta poveznica dublje zakopana u čulnosti bližoj jazz načinu razmišljanja, ali i jednako jasnoj odluci da Klinika Denisa Kataneca nikad neće svirati jazz. Dakle, Brane Norac je gitarist koji nije niti u jednom gitarističkom kanonu, a opet kao da mu je svaki poznat obzirom da se uvijek na sebi svojstven način izmakne i potvrdi se kao novi original.
I tu je na koncu Denis. Pjesnik nevjerojatnog raspona emocija, koji taj raspon i koristi. Počne s nekim stihom, nekom slikom koja zvuči benigno poput dječje pjesmice. Kao da krene prama vama s nekom sabljom-igračkom od spužve. I onda vas ta spužvena sablja-igračka tako zareže po pleksusu da vam nije jasno što vam se dogodilo. A kao i kod svakog talentiranog pjesnika i njegov, sad već opus, je jedna velika ciklička pjesma o padu.
Naravno da se o pjesništvu tu ne bi moglo pričati da Katanec nije sposoban stavljati tračke svjetlosti i slike benigne lagodnosti kojima poput misaonih bljeskova nakratko razgrće tamu na putu do neumitnog pada. Pjeva on izrazito jasno o onome gdje svi idemo, a opet na tom putu stvara tople i empatične oaze u koje vas ekspresno zašuška, ali isto tako ekspresno i izbaci kad nagrne lavina zvuka i ritma u kojem kao da vrišti za vlastiti život.
„Kao zao kor“ je upravo to – fascinantan splet i zaplet jakih kontrasta. Vrhunac za koji ste mislili da neće doći ako vas je svojevremeno „Jada Jada“ usisala. Mene osobno je „Jada Jada“ usisala. Prije tri godine je to zvučalo kao vrhunac spleta okolnosti koji se vrlo vjerojatno više neće ponoviti. Labuđi pjev, nakon kojeg mislite da će se taj sklop urušiti sam u sebe. Došla ili ne došla popularnost. Jebiga, to je tako… pad je neizbježan, ali, eto, ima i nekih čuda na tom putu.
Kad mi je Denis nedavno rekao da Klinika uskoro objavljuje novi album, skoro sam ga pitao je li siguran da to želi. Naravno da želim čuti to novo u tom trenutku, ali bih sebično za sebe i neku garanciju da to neće biti lošije od onoga što držim vrhuncem. Glup osjećaj. Kao da očekujete da ćete se uskoro rastati na neki način, jer što to bolje može doći nakon „Jade Jade“? Jer, eto, već sam sve uloge stavio na to da me neće šupiti kao prethodnik. Da, ću čuti „neke pjesme“, da neću moći lagati i da ću morati pisati o zalasku karijere, ili će to svatko tko čita moći i sam zaključiti, a u biti bi možda bila stvar isključivo u meni, u ovom paradoksalnom poslu u kojem maksimalnim izlaganjem glazbi pokušavate ne doći do zasićenja koje bi vam otupjelo čula. Ali valjda je to magija umjetnosti.
Uglavnom, počeo sam preslušavati album kao zao kor, ili dio njega, jer kritičar nekad drugo ni nije, a pjesnik i njegova Klinika su odlučili pred taj zao kor izaći poput španjolskog pjesnika pred streljački vod diktatora. Možda i korak dalje – opjevati taj trenutak pada pred užarenim olovom. Snimiti i ovaj album kao da je prvi i istovremeno posljednji.
Elegična „Ušća“ na samom početku zamiriše na ozračje nastupnog EP-a „Nikta Zorja“, no s refrenom „O sebi sve bi’ znao da se okupam, ali ovaj bezdan nije dovoljan i slan“ kao da me ponornica povukla u utrobu zemlje. Može li dublje, može li mračnije već na samom početku, dok bend prigušeno dobuje poput ovih kiša današnjice koje ne prestaju danima, dok se Branetova gitara trudi još više produbiti bezdan?
Dok sam tražio odgovor na to pitanje gotovo je kao spas došao poletni i dobro poznat singl „Srećko iz zemlje Trećeg svijeta“ nakon koje bi najradije išao udomiti nekog psa obzirom koliko je Denis pronašao ljudskosti i ljubavi u četveronožnom ljubimcu. „Konj“ po nazivu dolazi kao druga čovjeku najvjernija četveronožna životinja, dok se Branetov riff gravira u memoriju kao jedan od nezaboravnih. Ali za razliku od „Srećka“ Denis tu uranja u novi bezdan, tj. „propada kao konj kroz led“, ali zbog težine svojih djela i misli… Kad znaš da ćeš na kraju biti kriv s „tiketom na ruskom ruletu s vjerojatnošću jedan naprema sto“ dok krešendo pripada, sad već dobro poznatoj vještini, prepoznatljivog zvučnog zida koji je u stanju napraviti taj bend.
Ali potom više nema ispuštanja. Vaša pažnja nakon toga više ne pripada vama, već Klinici Denisa Kataneca. Terapiju potom uzimate točno „kako je propisano“. I, što je najgore, uživate u tome. Bar ako volite rock i to onu struju koja vas je jednom vodila do Violent Femmes, Daniela Johnstona, Mancea… Ako ste iz tog kruga, onda vam je jasno da neće zvučati pretjerano za reći da je „Kao zao kor” najbolja rock stvar koju se recentno može čuti i da vam je kristalno jasno zašto se po toj pjesmi zove album i zašto baš ona mora biti na njegovoj sredini. Jer onda vas „Elliot“ opusti kao da je prostrujala umirujuća ugoda jedne „Dead Flowers“, znate već koga, a onda kao da Denis stane pred vas i u lice vam saspe najpoetičniju baladu a la Denis Katanec, pa se vi onda pitajte i dalje: „Tko je Denis Katanec?“ Ali upravo je jednostavan odgovor: „ E to je taj Denis Katanec“ jedan od razloga udivljenja i zašto, dovraga, ovaj tekst traje ovoliko dugo. E tako pak zvuči pjesma „Đukci“ (koja je uzgred rečeno onako simpatično po zagrebački prekrštena gramatički krivo. Jedino Zagrepčani govore „đukci“, za sve ostale u ovoj zemlji su „džukci“. Tako da je i to jedan fini začin geografske autentičnosti).
I kada mislite da ne može dalje, onda krene „Ženu“. Ne znam kako će djelovati na žene, ali za muškarce može biti prilično terapeutska mantra. Možda bi bilo manje nasilja ako probaju shvatiti poantu. Na koncu i ljuljuška to nekim svojim nenametljivim country ritmom, što je potencijalno dobro. Uz to je i Denis tu maksimalno nenametljiv, dok gitare zvone čak i više nego bi neki producenti smatrali prigodnim, ali tu gitare baš moraju tako zvoniti. „Ako te traži da napraviš stoj, ti napravi stoj na glavi“ – to je ipak malo drukčiji stav od onog tradicionalnog.
Obzirom da su mi se „Vampiri“ i „Suncokret“ već prije zapekle jedino se moglo ustanoviti da su na pravom mjestu. Prije volšebnog ponora. „Zavičaj“ je tu prvi mindfuck pad s litice. „Zavičaj“ je jedan svima nama dobro znam pojam i osjećaj zavičaja, ali onaj koji još nije bio opjevan. Bar ne prije ove pjesme… Uz neobuzdanog Norca u finalu.
I onda na red dolazi onaj bezdan najavljen na početku s pjesmom „Ušće“. To mitsko ušće u univerzumu Klinike Denisa Kataneca je u pjesmi „Pokušaj“. U njoj je ušće bezdana. Ona u toj pjesmi može biti ona, može biti glazba, može biti smrt, i sve u vezi s njom je pokušaj. Katanec cijeli život tu sabija u pojam pokušaja.
Pokušaj je vrijedan i kad odvede na stranputicu, i kad se pod nogama otvara duplo dno, tj. dvostruki krešendo koji praćen finalnim krikom zatvara ovaj album u vrtoglavici, kako za Denisa, tako i za slušatelja. Nakon te pjesme je dobro ostati malo u tišini. U toj tišini ostaje sasvim opipljiva misao da je i drugi dugosviraju pokušaj Klinike Denisa Kataneca vrijedan udivljenja.
Raditi bilo kakve projekcije u smislu hoće li „Kao zao kor“ imati probojnu moć kod šireg auditorija u ovom trenutku je nezahvalno. No jedno je sasvim sigurno, a to je da oni koji već vole Kliniku Denisa Kataneca će je zavoljeti još više. Ta veza može biti samo čvršća.
Ocjena: 10/10
(Menart, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
