‘Kneecap’ je sjevernoirska inačica ‘Trainspottinga’ dodatno začinjenu nacionalnim trvenjem Iraca i Engleza, a ostalo je dobro poznato: droge teku u potocima, policija se ne libi brutalnosti, dok hip-hop soundrack, koji potpisuju glavni likovi filma, do kraja iscrtava ambijent jer se u stihovima na irskom jeziku Engleze i policiju tjera dovraga.
Veliko razočarenje donijela je prije mjesec dana vijest da se polu-autobiografska filmska komedija-drama temeljena na istoimenom irskom hip-hop triju Kneecap nije našla u krugu nominiranih filmova za Oscar. I tu je nekako bilo jasno da Američka filmska akademija, nije naklonjena afirmativnim pričama kad je u pitanju vjekovima stara europska boljka – ona koja se tiče nacionalizma, nacionalnih identiteta i raznih perfidnih oblika većinskog maltretiranja manjina. Akademija je primjerice afirmativnom našla mjuzikl „Emilia Pérez“ koji se bavi problematikom roda i spola, a očigledno nije imala sluha za briljantnost „Kneecapa“ kojim redatelj Rick Peppiatt doslovce cijelo vrijeme šamara političku korektnost, jer malo bi bilo reći da vozi po rubu iste te političke korektnosti.
Peppiatt je u neku ruku snimio sjevernoirsku inačicu „Trainspottinga“ dodatno začinjenu nacionalnim trvenjem Iraca i Engleza, a ostalo je dobro poznato: droge teku u potocima, policija se ne libi brutalnosti, dok hip-hop soundrack, koji potpisuju glavni likovi filma, do kraja iscrtava ambijent jer se u stihovima na irskom jeziku Engleze i policiju tjera dovraga.
U neku ruku dojam je da je Peppiattovo ostvarenje žrtva politika, jer još do prije godinu dana tema nacionalnih afirmacija bila je politički deplasirana obzirom na unitarnost Europe i učinkovitost guranja pod tepih bujajućih desničarskih stranaka i politika, no nakon što je J.D. Vance nedavno riječima išamarao europska vodstva u Munchenu dojam je da je stari kontinent gurnut u ozračje u kojem sve vezano za nacije ponovno izlazi iz sjene u prvi plan. Nažalost, samo smo postali svjesni toga koliko je sve krhko.
Uostalom, ako pogledamo i naš mikrokozmos, živimo u točki društvenog pucanja i dosad neviđene napetosti oko Marka Perkovića Thompsona, kao što je nimalo ohrabrujući podatak da se novim singlom „Vrati se Apise“ oglasio i notorni Beogradski sindikat i da je sedmi u trendingu na Youtubeu u Srbiji. Šaržeri se zasad pune glazbom, a mi stariji znamo da to tako obično počinje.
Ukratko, vremena su se promijenila. U tom smislu „Kneecap“ će mnogima postati blizak za razumijevanje, iako mu to ni dosad nije bio problem primjerice na Sundance Filmu Festivalu ili BAFTA-i.
„Kneecap“ prvenstveno osvjetljava činjenicu da je Sjeverna Irska i dalje žarište. Možda nema IRA-e, ali ima sličnih organizacija. U filmu su to „Radikalni republikanci protiv droga“, a iako Peppiatt ironizira njihovo licemjerje obzirom da svoje djelovanje financiraju iz preprodaje opijata vlastitoj omladini, jasno je dočaran modus operandi.
Jest da žarište može imati duge periode mirovanja, kad se doima da se vratila neka normalnost, ali ona upravo i jesu žarišta jer je dovoljna jedna namjerna ili nesmotrena iskra pa da opet buknu. U ovom slučaju ta iskra došla je od strane Engleza prije par godina kad su već umirući irski jezik htjeli izbaciti iz pravne upotrebe i time mu ispisati epitaf. Obzirom da svaka akcija izaziva i neku reakciju, tu započinje priča o Kneecapu – prvom irskom hip-hop sastavu iz Zapadnog Belfasta koji je za svoj izričaj izabrao irski jezik. Sastav su igrom slučaja osnovali jedan profesor glazbenog J.J. Ó Dochartaigh (tj. uvijek maskirani DJ Próvaí) i dotad dvojica dilera Mo Chara i Móglaí Bap (sva trojica u filmu tumače sami sebe), tj. dvojica nerazdvojnih prijatelja od rođenja čiju je irsku svijest i savjest oblikova Bapov otac, IRA-in kadar koji se „ni mrtav“ nije odrekao borbe (u filmu ga tumači zvjezdani Michael Fassbender), a stvar dodatno začinjava i činjenica da je Charaova djevojka Georgia (Jessica Reynolds) Engleskinja.
Iako se doima da se iz navedene postavke zaplet plete sam od sebe u nacionalno eksplozivnoj sredini i da Rick Peppiatt tu kao redatelj treba pratiti samo tu nit, izuzetno je važno u ovom dijelu napomenuti da je Peppiatt prvenstveno redatelj, dakle, umjetnik, a ne neki nacionalno zagriženi lik. Upravo zbog toga „Kneecap“ obiluje višeslojnošću i ukazuje na mnoštvo sitnih detalja od kojih se stvara krupnija slika, te poentira u onome što je glavni narativ velikog broja sredina koja su višenacionalna žarišta, a to je da suprotstavljene strane manje štete, maltretiranja i šikaniranja trpe od onih koji su im nominalno neprijatelji, već upravo od formalnih i neformalnih struktura vlastitih strana. Upravo tu leži veličanstvenost filma „Kneecap“, time i šteta što tu veličanstvenost Američka filmska akademija nije zamijetila ove godine.
U tom smislu se usuđujem reći da je Peppiatt kao očiti obožavatelj filmskog jezika jednog „Trainspottinga“ kompleksnošću i društvenim značajem čak i nadmašio taj klasik Dannyja Boylea jer se „igra“ daleko eksplozivnijom društvenom smjesom u koju je povrh svega uspio ugurati i moderni „Romeo i Julija“ moment.
Na koncu dolazimo i do onog krucijalnog segmenta vrednovanja glazbeno-političkog djelovanja grupe Kneecap, tj. što je razlikuje od primjerice nama bliskim likovima i djelima kao što su Thompson i Beogradski sindikat. Razlika je u najmanju ruku nebo i zemlja. Kneecap su u položaju borbe za jezik, pa ih se iz našeg rakursa lakše doživljava kao neka moderna irska street cred inačica Ilirskog preporoda, a ne kao ratnohuškački projekt u kojem se zrcale neke buduće težnje i teritorijalne aspiracije određenih ustoličenih političkih struktura.
Kneecap je i u stvarnosti odjeknuo, time i prihvaćen kao kontrakulturni jezični ustanak koji je spriječio nepovratnu političku degradaciju jednog jezika, time postigao značajan rezultat u borbi za kulturnu raznolikost i šarolikost ovog našeg degradacijama i ratovima izmučenog planeta.
Dobra je stvar što je film ušao u ponudu HBO-ovog Max-a, posebno zbog titlova koji su nužni ne samo u dijalozima, već i u pjesmama koje Kneecap dakako pjevaju na irskom jeziku. Preporuka je svakako pogledati.
Ocjena: 10/10
(BFI, Fine Points Film, Mother Tongue Films, TG4, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
