Zašto je hrvatskoj publici lakše prodati prosječnu ili ispodprosječnu novu atrakciju iz Srbije nego osvjedočene izvođače iz Slovenije?
U posljednjoj u nizu svojih brojnih selidbi sredinom ovog mjeseca dobio sam priliku još jednom proći kroz svoju pozamašnu kolekciju bendovskih majica kako bih se poštedio prenošenja onih u koje više ne stanem poradi rasta u centralnom dijelu tijela koji muškarci često dožive kad dođu u moju životnu dob. Jedna od takvih bila je i ona sjajnog slovenskog indie rock benda Koala Voice koji k’o za vraga ima jedan od možda tri najbolja regionalna albuma ove godine po mom skromnom mišljenju i pomisih kako sam u nju rubno stao i onomad kad sam je dobio. Neka, rekoh, sigurno će biti prilike da na nekoj njihovoj zagrebačkoj promociji ploče “Auf Wiedersehn” ubodem novu.
U tom trenutku nisam imao pojma da će se ta prilika ukazati već do kraja mjeseca. U tom trenutku njihov nastup u Močvari već je morao biti najavljen, a kako moj posao uključuje budno praćenje koncertnih zbivanja u gradu i izvan njega, po čistoj logici stvari, morao sam znati za to. Kako onda nisam? Vjerojatno ni ne bih da prijatelj iz Slovenije nije rekao kolegici koja je zatim obavijestila i mene. Je li moguće da je promocija baš toliko zakazala?
Hajdemo reći da jest i da, ako ja nisam znao za koncert do nekoliko dana ranije, onda možda ni šira javnost nije bila upućena. Hajdemo reći da je i to onda razlog prilično slabe posjećenosti sinoćnjeg nastupa, jer bend takve kvalitete, takve sjajne live izvedbe i takve velike popularnosti u najbližoj nam susjednoj državi svakako bi trebao privući više od stotinjak posjetitelja na svom prvom koncertu u četiri godine u našem gradu. Bend takve kvalitete, takve sjajne live izvedbe i takve velike popularnosti u najbližoj nam susjednoj državi svakako bi trebao dupkom puniti bitno veću Tvornicu (i mnogo lošijima to polazi za rukom), a ne manje od pola Močvare.
Zašto je hrvatskoj publici lakše prodati prosječnu ili ispodprosječnu novu atrakciju iz Srbije nego osvjedočene izvođače iz Slovenije? Naravno, jedan Joker Out je našao publiku među mlađom generacijom, ali izvođači koji s lakoćom rasprodaju nastupe u svojoj zemlji kao što su Koala Voice i, recimo, Vlado Kreslin kao jedan od najboljih kantautora s ovih prostora uopće (a koji nota bene nastupa u Tvornici 17. listopada), ne uspijevaju prodrijeti do nas. I to je frustrirajuće za svakoga tko cijeni kvalitetnu glazbu, a pogotovo za same te izvođače.
Ruku na srce, sinoćnja publika na nasipu, premda malobrojna, bila je izrazito entuzijastična i vjerujem da je bend doživio snažan pozitivan feedback od okupljenih svirajući stare hitove i novi materijal poput “Nema na čemu” ili ljetnog reagge hita “Sonce pomaranča”. Zavijali smo s Mancom, njihovom briljantnom predvodnicom na uvodu u “Vukove”, headbangali na “Late for the Party” i uživali na bisu koji je otvorila solo s gitarom pjevajući “The Bigger the City” pomalo podsjećajući na Maureen Tucker dok pjeva “After Hours” The Velvet Undergrounda.
Prije nego što su se pozdravili s “Tebe imam rajši od drugih”, bilo nam je svima jasno da smo gledali jedan od najboljih bendova s ovih prostora. I opet nam nije bilo jasno, kako to da nema više ljudi, više onih kužera koji posjećuju sve koncerte, u krajnju ruku i više naših kolega novinara koji toliki trud posvećuju regionalnoj sceni. Neki misteriji će i nakon sinoćnjeg koncerta ostati misteriji.
Svakako moramo spomenuti i to da su večer otvorili Mermaid Man, indie projekt Robina Hellera iz Berlina, koji je trenutno na svojoj prvoj turneji. Kvaliteta njihovog kratkog seta rasla je kako se približavao kraju i čini se da je publika bolje prihvatila njihove pjesme u kojima ima više zvuka garažnog rocka i psihodelije, poput “Like It” za koju je frontmen rekao da govori o gentrifikaciji, te vijugavog instrumentala koji je djelomično izveo svirajući bas među publikom.
Bend je stvar priveo kraju s “Let’s Dance to the End of the World”, naslovnom pjesmom albuma koji je objavljen početkom ovog mjeseca i svakako se činilo kako su iz šačice publike izvukli simpatije i bar ponekog posjetitelja koji će ubuduće obratiti pozornost na njihov rad. Kod ovog simpatičnog benda zapravo me najviše frustrira njihovo ime jer pojam za mušku sirenu je, naravno, merman, isto kao što mljekara ne bismo nazvali milkmaid man. Siguran sam da je Heller toga svjestan, kao i u to da meni jezične začkoljice smetaju više nego što bi zapravo trebale.
Volim svoj posao, ali ponekad zbilja imam osjećaj kao da su mi bliski suradnici Don Quijote i Sizif. Koala Voice su odličan bend. Poslušajte njihove albume ili, još važnije, otiđite na njihov koncert i uvjerite se. A sad me ispričajte, izgleda da mi je vjetrenjača opet otpuhala kamen nizbrdo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
