Ako netko u ovom trenutku ima talenta, snage i koncertne kvalitete da brzo iskoči iz anonimnosti i osvoji publiku izuzetnom kvalitetom to su definitivno Koikoi.
„Opet su krenuli koncerti i svi su dvadeset i nekog šestog…“, netko mi je rekao prije nekoliko dana, i to najbolje opisuje gužvu s terminima po zagrebačkim klubovima i open air koncertnim prostorima ustanovljenima prošle godine uslijed pandemijske situacije. Ukratko, sviraju svi i svira se svud.
Meni osobno, petak je bio posebna dilema; otići pogledati ‘žensku glazbenu reviju’ Femme Nouvelle u Laubu, prvi koncertni povratak Kozmodruma i ujedno predstavljanje novog albuma uživo u dvorištu Medike, ili na Koikoi, mladi beogradski sastav čiji upravo objavljeni album „Pozivi u stranu“ mi se čini najvrućom novom stvari u ovom temperaturno najvrućem ljetu. Na koncu je izbor pao na potonje. Njihov neverbalni poziv pobijedio je i nepovoljnu činjenicu da su jedini imali koncert u zatvorenom. Dakle, i potencijalno pretrpjeti najveću vrućinu u Močvari samo da bih uhvatio gostujući bend koji tko zna kad će opet moći doći, ako se ispostavi da će nas delta soj možebitno opet zatvoriti.
Uz sve, zanimalo me i kako će uopće raskošno aranžirane i otpjevane pjesme s „Poziva u stranu“ uživo zvučati, u smislu da nisam desetku dao tamo nekim levatima koji će se saplitati preko vlastitih kablova na pozornici i da će sve ostati ‘samo’ na jako dobro skockanom albumu. Pored svega mi ni skepticizam nije dao mira da sve to može izvesti četveročlani bend, jer, eto, živimo u vrijeme kad je tehnologija napredovala, a ljudi baš i ne previše.
Razuvjeravanje mog skeptičnog uma počelo odmah s izvedbom pjesme „Ogledalo je zrcalo“, koja ujedno otvara i debitantski album. Marko Grabež, Emilija Đorđević, Ivana Miljković i Ivan Pavlović Gizmo krenuli su skladno i moćno i dokazali da nikakvih trikova nije bilo na albumu „Pozivi u stranu“, već da je po onom starom pravilu koje bije svaki dobar bend, samo snimljeno ono što i inače izvode, što uvijek donosi onaj, također stari, zaključak da bolje zvuče uživo nego na albumu.
Naredna „Hrast“ bila je novo dokazivanje te tvrdnje. Izuzetno usklađeno dvoglasje Ivane i Emilije prodorno je zakucavalo publiku u zemlju, a da se ne govori da su im ruke cijelo vrijeme zauzete sviranjem syntheva, tj. bas gitare. U toj konstelaciji Marku Grabežu; gitaristi, pjevaču i centralnoj figuri na pozornici, jedino je preostajalo da se iz petnih žila trudi opravdati svoju poziciju, no i to je ono što njemu dolazi prirodno. Nema tu nikakve prevare i on je važan istureni dio skladnog motora koji se zove Koikoi (kao u čovjek-mašina Gizmo za bubnjevima), i koji svojom energijom koju je isporučio na momente podsjeća i na Borisa Vlastelicu iz Repetitora, ali u drukčijem, sofisticiranijem obliku.
„Još uvek sedite? Nadamo se da nam je ovo poslednji koncert na kojem ljudi sede“, rekao je već u prvom dijelu nastupa i najtoplije se nadam da je bio u pravu, je glazba Koikoi je energetska bomba koja poziva na ‘đuskanje’, kako bi rekao isti taj Grabež. Ustajali su se posjetitelji sa stolaca, jer bilo je neodoljivo, ali ljudi iz Močvare ipak su ustrajali na tome da ih vrate, jer eto propisi… a iskustvo nas je naučilo da ‘držači mjera’ najprije po džepu opale predstavnike alternativne kulture, a ne one na misama ili, štajaznam, koncertima Đanija Stipaničeva.
Kompenzaciju za nemogućnost plesanja na koncertu benda s jakim rave otklonom (pored ostalih stilskih začina poput rock psihodelije, post-punka i etno prizvuka) publika u Močvari je pronašla u najglasnijim mogućim aplauzima i uzvicima odobrenja po završetku svake pjesme. Raslo je to oduševljenje eksponencijalno, kao i temperatura u klubu, ali nitko nije izlazio van, kao što se ni Koikoi nisu predavali u isporuci energije.
Famozni udari su se nizali jedni za drugim; „Pozivi u stranu“, „Dodol“, „Hangar“ i „Krinolina“ kao da su imale poseban plesni naboj u aranžmanima za izvedbu uživo, dok je „Plan“ famozno eksplodirala. Završnica službenog dijela također je bila furiozna; prvo je drmnuo „Misisipi“ da bi sve kulminiralo s „Kada ostari dan“ – himničnim otkivkom koji zatvara i album. Pored svog oduševljenja, to se činilo kao najbolji trenutak vrhunca kad treba stati i pokupiti se s pozornice, koliko god svi priželjkivali bis.
Skeptični um mi nije dao mira ni nakon izvrsnog koncerta, a kad su se Emilija Đorđević i Ivana Miljković zamijenile za instrumente, predajući bas iz ruke u ruku i uvodeći još jednu električnu gitaru u postavu, upalio mi se alarm da će tog trenutka sve otići dovraga zbog nepotrebne akrobacije.
Uh kako sam se prevario! Tek to je bilo posebno osvježenje na kraju na kojem su nas Koikoi dodatno pomeli i s „Bog te ubio“, pjesmom kojom su se predstavili na „Hali Gali Kompilaciji“ mladih beogradskih bendova objavljene krajem 2019. godine. A još uvijek dvojim je li na basu bolja Ivana ili Emilija. Za kraj samo mogu ponoviti misao iz podnaslova; bila pandemija ili ne, ako netko u ovom trenutku ima talenta, snage i koncertne kvalitete da brzo iskoči iz anonimnosti i osvoji publiku izuzetnom kvalitetom to su definitivno Koikoi. Dao bih im desetku i za jučerašnji koncert u suludim uvjetima da se kojim slučajem bavimo i brojčanim ocjenjivanjem nastupa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
