Danas se u Hrvatskom narodom kazalištu u Zagrebu održala komemoracija za Massima Savića.
Mikrofon na stalku. Iza njega barski stolac. S jedne strane gitara marke Gibson Les Paul. S druge stalak za notne zapise i ručnik na njemu. Ispred svega jedan ventilator na podu pozornice HNK. Setapirana koncertna pozicija Massima Savića. Sve potrebno za ulogu pjevača, ali složeno senzibilizirano na detalje. Takav je bio i Massimo. Čovjek detalja, jer u detaljima je estetika, u detaljima je stil. Znao je da koliko pozornica nosi glazbenike, toliko oni moraju estetski nositi i nju.
Njegov prateći bend upravo je s tom Massimovom vještinom, tom odmjerenošću postavio tu ‘situaciju’ na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, gdje se danas održala komemoracija za pjevača koji nas je napustio naglo i nedugo nakon svog najvećeg koncertnog trijumfa u zagrebačkoj Areni. Ništa se tu nije pretjerano kitilo na pozornici, već stvar rutine, nekako estetike koja je ušla u rutinu – viši nivo.
Upravo o tom više nivou, toj želji da se stremi prema kvaliteti, tjeranju sebe, a potom o davanju primjera kolegama glazbenicima pričao je na početku komemoracije violinist Bruno Urlić, čovjek koji se u sličnoj teškoj ulozi zatekao i prošle godine kad se opraštao, također od velikog kolege i glazbenika, Damira Kukuruzovića. No o tom Massimovom prenošenju te vještine (inače riječi koja je bila lajtmotiv komemoracije, obzirom da se odnosi na ime albuma koji je započeo njegov novi uzlet u zrelim godinama) na druge Urlić i sastav su najbolje dočarali glazbom u daljnjem dijelu programa u kojem su dionice Massimovog vokala nosile solo izvedbe na violini i saksofonu. I to s puno emocija, kao da ih njohov dojučerašnji lider sluša s onog barskog stolca u prvom planu.
Aljoša Šerić i Ivan Dečak su vidno shrvani tugom govorili o crticama iz života koji su proveli u Massimovom društvu, ali i profesionalnom radu. No posebno teško bilo je Borisu Horvatu iz Aquarius Recordsa koji je skoro dvadeset godina s njim dijelio viziju o tome kakva bi trebala biti hrvatska pop glazba kao što se pokazalo da je Massimo bio njen benchmark. Ne treba gubiti iz vida prilično težak Massimov profesionalni put. On jest u osamdesetima u jednom kratkom trenutku bio pjevač kultnog benda Dorian Gray koji se raspao i prije nego li je zasvijetlio u tami, što mu je otvorilo put da se dokaže samostalno. Ali devedesete su bile prilično oskudne i opskurne za njega, a uistinu je malo pjevača koji su nakon loše decenije u stanju ponovno stati na noge, a kamoli se izmisliti sebe u jednom novom ruhu.
Album „Vještina“ iz 2004. bio je tu ključan faktor, isprva rehabilitacije, ali ubrzo zatim i kao odskočna daska, jer Massimo nije imao namjeru kratkotrajno spavati na lovorikama. Cijeli taj put koji je krunisan samostalnim koncertom u Areni Zagreb (za koji je Horvat rekao da je bio Massimov „Blackstar“, aludirajući na posljednji Bowiejev performans života) bio je plod suradnje koja je morala imati i svoj prijateljski, a ne samo poslovni segment. Horvat se borio s emocijama i nekoliko puta zastao u govoru, ali je nastavljao nedozvoljavajući da komemoracija izgubi dignitet.
Sam kraj komemoracije kao da je Massimo osobno režirao. Izvedbu benda na pozornici na takt je preuzela glazba s Massimovog koncerta u Areni. Taj prijelaz se nije ni osjetio, a aplauz svih prisutnih u HNK-u trajao je minutama nakon naklona pjevača na video zidu, pjevača čiji nagli odlazak nitko nije očekivao na kraju ove 2022. koja je već na početku uzela jedno veliko pjevačko ime, Akija Rahimovskog. Veliki su to udarci za jednu tako malu scenu na kojoj usponi, kako smo vidjeli, traju cijeli jedan ljudski život, da bi ga na kraju isti i uzeli.
„Rekao je da ne vjeruje da nakon smrti ima ičega“, prisjetio se Aljoša Šerić jednog razgovora s Massimom koji je vodio u neki sitni sat, kad se obično ljudi opuste i čavrljaju o smislu svega, pa tako i bivstva, te dodao da u ovom trenutku tuge odbija vjerovati u tako nešto kad je u pitanju odlazak dragog prijatelja. Teško je tu reći tko je u pravu i ulaziti ljudima u vjerovanja i emocije, no možda ipak treba za kraj odabrati neki pomirljiviji ‘srednji put’ i reći da iza velikih pjevača uvijek ostaju njihove pjesme kao zalog za vječnost.
Možda sad postaje jasnije da je Massimo svaku pjesmu koju je otpjevao radio baš za vječnost. Možda nisu sve imale potencijal hita, ali je kao pjevač bdio nad svakom, poput brižnog roditelja koji pazi da mu dijete ne ode u svijet krivo zakopčano.
Posljednji ispraćaj biti će u utorak 3. siječnja u 11 sati na Gradskom groblju Zadar. Poput komemoracije i posljednji ispraćaj bit će otvoren za sve koji žele još jednu priliku da se pozdrave s Massimom.
In Memoriam: Massimo Savić (1962. – 2022.) – Ispunjeni krug u životu
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
