Arsen Dedić – institucija, veličanstvo, svjetlost. Prvi kreativni moćnik ovdašnje (lahko)glazbene scene. Naš Johnny Cash, Bob Dylan, Leonard Cohen, Jim Morrison, Sergio Endrigo, Gino Paoli… u jednome.
Komplimenti su preneznatni.
U samoobrani, veli, stalno nešto piše. Na soareji nazvanoj Naš zanat, u atriju zagrebačkog muzeja Mimare, održanog u sklopu ljetne scene Amadeo, između pjevanih je pjesama po običaju čitao i neke pisane stihove, među ostalima i friške, ako dobro zapamtih naslove, „Strahote ljetovanja“ i „Kantautori kratko traju“. „Samoća zove samoću“ bit će, odao je, i uglazbljena.
Sedamdesetšestogodišnje tijelo usporeno i zahtijevno, kosa prorijeđena, put blijeda, figura, u standardno crnoj odjeći, okruglasta. No duh još vrckav, um bistar, a pjevački glas, interpretacija i izvedbena predanost moćniji nego u većine. Premda se ne bi moglo reći da je riječ o vrhunskoj snazi.
Doajen, međutim, već poduže ima nezgodu navadu da na nastupima pjeva uz prethodno snimljenu instrumentalnu matricu. I koliko je god vidljivo da on to radi zdušno, da se u tome osjeća dobro i prirodno, efekt spoja prvorazredne autorsko izvođačke osobnosti s jeftinom metodom play-backa nekako uznemiruje, kvari dojam, odveć asocira na grozomorno ozračje talent i reality šouova. Veleban sadržaj u grdnom je nesklapu s malne uvredljivo plitkom formom. A opet, možda je to pitanje predrasude, jer takvo je predstavljanje, ako ništa, začudno, a začudnost zacijelo nije neprijatelj koncertnog doživljaja.
Doduše, uz Arsena posljednjih godina nerijetko nastupa njegov sin Matija, iznimno darovit, svirački tankoćutan i maštovit pijanist s, poznato je, respektabilnom karijerom u jazzu. Tako je bilo i na ovome nastupu u Mimari, pod kapom Scene Amadeo, ali Arsenova sklonost play-backu očito je duboka pa je i ovdje (gotovo) pola koncerta izvedeno na taj način. Donekle jekovita akustika nije pomogla naćuljenim ušima i naperenom umu.
Možda bismo mogli poželjeti da duet dvojice majstora, oca i sina, bude ponešto ravnopravniji, da Matija ne bude tek u ulozi vrsnoga, ali ipak krotkoga i samozatajnoga pratitelja, pouzdane podrške u službi zvijezde večeri, nego da, kao što zna, aranžersko-svirački unese više džezerske nepredvidljivosti i odvažnosti koja neće uvijek milovati pužnicu
Da bi se Arsen odmorio i protegnuo noge, Matija je odsvirao par instrumentala, a Arsen je ponešto otpjevao sam se prateći na klaviru. Raznolikosti u minimalizmu nije manjkalo, kao ni svojevrsne nepredvidljivosti, budući da se devedesetominutni program, prepolovljen deset-petnaestominutnom stankom, nije činio zacrtanim, nego ovisnim o intuiciji šarmantnog, prijateljski, srdačno naklonjenog ironika-romantika za mikrofonom. U repertoaru najklasičnijih i ponešto novijih klasika poput „Sve što znaš o meni“, „Okus soli“, „Tvoje nježne godine“, „Tvoje tijelo, moja kuća“, „Amigo (Endrigo)“, najdirljivije je ovom zgodom zazvučalo nekoliko numera „iz drugog plana“: „Ni ti, ni ja“, „Pijanist“, „Otkako te ne volim“ te, uz Arsenovom rječju i gestom potaknutu refrensku pratnju publike, općeomiljeni „Odlazak (Tamo da putujem)“.
(Muzej Mimara, Scena Amadeo, Zagreb, 5. rujna 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
