Koncert Josipe Lisac u zagrebačkom Domu sportova u čast sjećanja na Karla Metikoša ove godine bio je u znaku rock opere ‘Gubec-beg’ koja je navršila 40 godina od praizvedbe 5. ožujka 1975. godine. U tom svjetlu je i započeo koncert u subotu u ispunjenoj maloj dvorani Doma sportova.
Josipa Lisac, naša unikatna umjetnica i pjevačka diva, već je od samog početka oduševljavala prisutne svojom neposrednošću i prisjećanjima na ta vremena 1970-ih kada, kako je rekla, ‘nemoguće’ kao pojam nije postojao za ovdašnju umjetničku scenu (bar ne za nju, Karla Metikoša i Ivicu Krajača koji su monumentalni glazbeni ep skladali u skromnim kućnim uvjetima na magnetofonu koji je jedva izdržao njihov tempo u to vrijeme), što je na kraju krajeva rezultiralo i prvom hrvatskom rock operom, a također je posebno naglasila i jugoslavenskom rock operom, što je iz njezinih usta uistinu dobilo onaj predznak naprednosti na koju treba biti ponosan, a ne nešto što se treba ‘gurati ispod tepiha’.
„Gubec-beg“ ujedno je bilo i peta rock opera tada u svijetu, a o njenoj popularnosti je sasvim dovoljno rekla Josipa izjavivši da se sjeća kako je ansambl znao imati i po tri izvedbe u jednom danu. „Energija, optimizam i zdravi prkos da se to može“, bile su glavne karakteristike cijelog projekta. Najpoznatije arije iz iste prikazivane su u obliku arhivske video građe Hrvatske radio televizije na velikom video zidu tijekom koncerta, ali nažalost nimalo posebno obrađene i digitalno dotjerane, već onakve kakve su bile i snimljene, počesto i s neusklađenom sinkronizacijom slike i zvuka, više kao materijal iz Josipine kućne arhive, nego službeni materijal jednog značajnog kulturnog razdoblja i pregnuća domaćih vodećih glazbenih imena, a možda i kao podsjetnik na našu staru boljku zaboravljanja kulturnih dosega i nenjegovanja istih na dostojan i dostojanstven način.
S druge strane Josipa Lisac je živa ikona tog jednog drugog vremena koja dobiva od današnje publike upravo to udivljenje dostojanstvu i profesionalizmu koje predstavlja na pozornici. Jedna je od posljednjih te ‘drevne vrste’ uzdignita čela, nesvinute kičme i predanosti svom pozivu koji je ne tako davno bio daleko više cijenjen. Zašto je danas drugačije, razloge možda treba potražiti i u potpuno drugačije ustrojenoj politici vođenja raznih TV dalekovidnica. Dok su se tada nekadašnje republičke televizije gotovo natjecale u izvlačenju najkvalitetnijeg sa svojih teritorija i takvom naprednom kreiranju programa, danas taj javni i privatni medijski sektor kao združen djeluju kako bi se udvorilo prizemnim strastima onih s općenito niskim stupnjem kriterija. A sad, jesu li brojni reality i anti-pjevački šouovi plodno tlo za razvijanje glazbenih velikana, odgovor će doći za za 10-20 godina.
No vratimo se koncertu; otvoren je još jednom (u Josipinom četrdesetogodišnjem nizu) izvrsnom izvedbom arije „Ave Maria“ iz opere „Gubec-beg“, da bi nakon toga na video zidu ‘zaigrala’ rokerska arija „Gupčeva zakletva maču“ u originalnoj izvedbi neponovljivog Branka Blaće. Na taj poletni štih nadovezala se Josipa pjesmom „Boginja“, da bi potom razgalila dvoranu s „O jednoj mladosti“ koju je gotovo a capella izvela uz jedva osjetnu decentnu pratnju svog pratećeg benda. Njen alt odzvanjao je sudbinski.
Uslijedio je još jedan evergirn „Dok razmišljam o nama“ da bi zatim Josipa dala do znanja s „1000 razloga“ i „Živim po svome“ da vodi računa i o materijalu novijeg datuma, konkretno onom snimljeno 2009. godine.
S „Bolujem“ je pak došlo do određene disonance. Naime, Josipin, ponajviše funky groove, prateći bend u toj pjesmi kao da se nije snašao u reinterpretaciji. Pokušalo se snažni originalni ritam istoka te pjesme dovesti u funk i jazz zapis, što je za autora ovih redaka bilo potpuno nepotrebno, jer se po putu izgubila snaga i prepoznatljivost, a slična situacija, ali ne u tolikoj mjeri, pratila je i završnicu kroz pjesme „Hir“, „Danas sam luda“ i „Magla“, jer naglasak u originalima je ipak na akcentima rock zvuka i prevesti to na ‘jezik funka’ čini se daleko težom misijom od onoga što je Josipin bend te večeri izveo.
Sigurno je da je postojala želja za određenim moderniziranjem i osvježavanjem standarda odavno ukorijenjenih u kolektivnu memoriju, no dolazimo do onoga kako je u današnje post-moderno doba sam imperativ modernog izgubio smisao koji je nekad imao. Pojednostavljeno kazano; funky groove odavno nije moderan, a time ni sam po sebi dovoljni adut za avangardni izričaj jedne Josipe Lisac ako bi se to mjerilo po standardima današnje svjetske avangarde. No u ovim domaćim skučenim okvirima, uzevši u obzir općenitu kulturnu retrogradnost i onoga što se u ponudi može čuti na našem, a ne engleskom jeziku, Josipa Lisac i dalje zvuči kao pjevačica s druge planete koja je u stanju istinskim ježenjem publike u razmjeni emocija (a ne pukim crpljenjem poena stare slave) ovakvim nastupom mnogima pružiti nesvakidašnju dozu avangarde.
Uz to i poslati poruku usnulom građanstvu (pa čak i kmetstvu) kroz rock operu „Gubec-beg“ da nemoguće ne postoji i da jedino stav, u vremenima kakva god ona bila, rađa svoje heroje i heroine. Uostalom ona je živi dokaz toj tezi. Ave Josipa!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
