U Sisku je u petak u prostoru Ljetne scene Kazališta 21 uz brojne značajne goste u dirljivoj atmosferi predstavljen album ‘Smile’, kojeg je Damir Kukuruzović za života snimio sa svojim Django Groupom.
Taman nakon što je prije par dana naš ministar vanjskih poslova Grlić Radman predstavio velebni plan za izgradnju hrvatske kapelice u Betlehemu dobio sam poziv da u Sisku popratim predstavljanje albuma „Smile“ točno na rođendan pokojnog gypsy swing gitarista Damira Kukuruzovića, ujedno prvi njegov rođendan bez njega u gradu u kojem je bio spiritus movens kad je riječ ne samo o gypsy swingu, već i o bluesu i jazzu, koje je agilno promovirao u svom gradu ne samo kao glazbenik, već i kao organizator festivala, i konstantno unutar svog Siscia Jazz Cluba.
Taman dok je naš ministar vanjskih poslova Grlić Radman izrekao pogubnu rečenicu da „Ne može život stati, ne možemo sav novac Ministarstva dati za Baniju“ i da se moraju planirati i „normalne investicije“, recimo izgradnja hrvatske kapelice u Betlehemu od nekih „pišljivih 3,37 milja kuna“, mi smo šetali ulicama Siska kraj zgrada i kuća napuklih fasada i gdje ako dignete pogled svako malo ugledate zabate kuća bez zidova koji valjda tako stoje otkad je pred novu 2021. godinu udario onaj najjači potres od stotine podrhtavanja, koliko ih je potom uslijedilo sve do danas.
No, eto, nije život stao ni u takvom Sisku. U petak navečer je autor ovih redaka samo šetnjom kroz centar uočio dva koncerta, jedan blues prirode i jedan techno karaktera za rasplesanu i glasnu omladinu, a bio je tu i detalj „mondenog kafića“ na čijoj terasi se „kiselila“ neka tamošnja „zlatna mladež“ uz cajke koje trešte iz zvučnika na terasi. Ali bio bih pravi zagrebački licemjer ako bih propustio napisati da isti takav glazbeni ukus i folklor, taj dobro poznati modus vivendi ovog vremena očaja, dominira i centrom Zagreba u večernjim satima. No u svakom smislu prostor Ljetne scene Kazališta 21 bio je sinoć epicentar kulturnog života i međunarodne suradnje ne samo Siska, već se usuđujem reći i ove zemlje u ovom trenutku kad su neki bitni ljetni festivali završeni, a neki kasnoljetni još nisu počeli.
Na pozornici su te večeri uz pratnju virtuoznog i internacionalnog Damir Kukuruzović Django Groupa prodefilirali redom Zoran ‘Dečec’ Čutura – hrvatska košarkaška legenda, čovjek koji je pogađao iz nemogućih situacija i igrač jugoslavenske reprezentacije koja je 1990. sa Svjetskog prvenstva u košarci u Buenos Airesu došla kući s titulom prvaka svijeta, zatim Zoran Predin, glazbena i kantautorska ikona ovih prostora, potom Miro Ungar, pionir domaće pop šlageristike, pa Sonja Stević Granić, profestorica fransuskog jezika i zaljubljenica u šansonu poznato po radu s Allo Allo Quartettom, te na koncu Vesna Čipčić, legendarna jugoslavenska glumica koju publika tijekom 1980-ih nije mogla zaobići u domaćem kino-repertoaru i koje se oni stariji najviše sjećaju po ulozi Vesne Šurdilović iz popularne serije „Vruć vetar“ s Ljubišom Samardžićem uz koju se dakako veže i evergrin „A sad adio“ u izvedbi Olivera Dragojevića i Slavka Bešića Čupa.
Svi su oni došli ujedno i odati počast sisačkom virtuozu koji je prerano otišao prošle godine u ovoj pandemiji koronavirusa i kojem je na rođendan objavljen album „Smile“. Spomenuti album, prvi u posthumnim okolnostima, trebao je nositi drugačiji naziv, no odluka je pala da to bude „Smile“, po pjesmi koju je 1936. skladao Charlie Chaplin i koju je Damir držao za jednu od najljepših pjesama ikad skladanih, kako je u uvodnoj riječi publici objasnila njegova udovica Marijana Barišić koju su dok je pričala o „Osmijehu“ izdale suze. No u tim uistinu emotivno teškim trenucima uspjela je skrenuti misli i energiju prema pozitivnom i smoći dovoljno snage da još dojmljivije sve prisutne uvede u tu značajnu večer posvećenu Kukuruzovićevom radu i spomen na glazbu u koju je unosio cijelog sebe.
Program je počeo s kratkim dokumentarnim filmom, sastavljenim od sličica i anegdota s Damirovih koncerata, čime kao da je njegov duh opet prostrujao prostorom. Njegov Django Group otvorio je koncert s pjesmom „Tears“, a nakon što su je odsvirali, violinist Bruno Urlić je rekao da se nada da će to biti „posljednje suze“ te večeri koja je ipak posvećena „Osmijehu“.
Osjećala se u početku ta emotivna težina među članovima benda okupljenog bez svoje centralne figure, no nekako je to breme uspješno na sebe preuzeo Zoran Predin s vokalnim izvedbama „Smile“ i „Pjesma o novoj zvijezdi“ i stvari su se tada počele ‘kotrljati’ uzlazno s narednim instrumentalnim izvedbama „Tchavolo swing“ i „Minor blues“. Jednostavno, glazba je liječila. Kao što to glazba zna učiniti svojim magičnim svojstvima. A gypsy swing ima tu moć, posebno jer stalno slušateljima ‘podvlači’ poletni ritam bez obzira koliko elegična bila melodija, jer je i gypsy swing u svojoj srži svojevrsni sraz suza i smijeha.
U istoj maniri je prošlo i gostovanje Mire Ungara, kojeg se nimalo posprdno može nazvati živahnim starčićem koji je srčano publiku odveo u zlatno doba šlagera izvedbama pjesama „Ma première guitare“ i „Bei mir bist du schon“. Sonja Stević Galić izvela je šansonu „Je suis seul ce soir“, a kraj je pripao Vesni Čipčić. Ona je po izlasku na pozornicu Damiru u čast recitirala poemu da bi potom krenula s izvedbom već spomenutog evergrina „A sad adio“ uz koji su se spontano svi spomenuti gosti vratili na binu i tim svojevrsnim band-aidom emotivno, za suze i osmijeh, urezali finale večeri u duše prisutnih koji su sve to ispratili na nogama, ustavši sa stolaca.
Možda je jedino šteta što naš MVP nije prisustvovao tom događaju, čisto da se uvjeri da u jednom Sisku život nije stao, već se uz sve životne nevolje tamo dogodila večer za pamćenje. Možda bi i njemu malo na oči navrle suze i neki topli ljudski iskreni osmijeh.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
