Scena bez svojih junaka i nije bogzna kakva scena. To je staro pravilo. Milan Manojlović – Mance to je igrom slučaja i postao. Bar je to dosad bilo neko uvriježeno mišljenje izvan kruga onih koji su ga poznavali i pratili njegov rad. Netom objavljena monografija na skoro 500 strana i teška dobra tri kilograma u ediciji URK-a i kuće Dan Mrak upravo to demistificira i jedino što ima veze s pojmom ‘slučajnost’ jest da ovo vrijedno izdanje prevenira da se slučajno s protokom vremena takav čovjek zaboravi.
„Mance – Tajna starog hrasta“ koju je minuciozno osmislio i najsitnijim detaljima ispunio Kornel Šeper dolazi u trenutku kad nam je kulturni pogled u retrovizoru do zasićenja popunjen s najzvučnijim imenima novog vala od kojih se nešto drugo ni ne vidi. Dakle, u pravom trenutku.
No ova monografija ne ‘udara nogom u stražnjicu’ novom valu, niti umanjuje njegov značaj. Upravo suprotno, ona ga na jedan posredni način i uvećava, ali u vremenskim okvirima ide dalje, te praćenjem svog junaka s jedne strane priča sveobuhvatnu priču o svim smjerovima njegova razvoja i njegovog rada, a s druge priča priču o zagrebačkom kulturnom undergroundu i okolnostima djelovanja unutar njega.
Jura Stublić je pjevao o tome kako je neprilagođen, ali junaka neprilagođenosti na zagrebačkom asfaltu će svatko prepoznati tko uhvati ovu knjigu u ruke. Te čitave osamdesete, Milan Manojlović – Mance proveo je u različitim bendovima i artističkim formacijama koje nisu za sobom ostavile značajniji, češće nikakav zvučni zapis, a neki su trajali samo jedan koncert.
Što iz tekstova različitih autora koje je Šeper okupio oko ovog djela, što iz brojnih raritetnih fotografija, izbija priča o tom duhu osamdesetih i kojem su brojni mladi pokušavali napraviti ‘nešto veliko’, ili su pak eksperimentirali s formama iz čistog avanturizma, a slika o skučenim mogućnostima jednog mjesta i jednog vremena često se bolje iščitava iz sudbine onih koji nisu uspjeli, koji su se pogubili, ili koji nisu uspjeli naći neke druge s kojima bi ‘kliknuli’ na pravi način (ili je ‘klik’ trajao prekratko). Manceu su te osamdesete donijele jednako iskustva i neuspjeha. To puno na indirektan način govori i o sredini u kojoj je bilo teško razvijati nešto izvan postojećih kanona, posebno za one čiji je senzibilitet drukčiji, kao i životni afiniteti.
Što se glazbe tiče, Manojlović je više od desetljeća ‘potrošio’ u uzaludnom traženju svoje uloge. On je u prvoj polovici devedesetih skoro pa bio već ‘potrošen’. Njegovo kantautorstvo bilo je prije anti-kantautorstvo – nešto poput ironičnog ruganja samom sebi, okolnostima, sredini, pa i uzorima. Čak se može reći da ni sam nije vjerovao da mu život može donijeti neki pozitivan obrat. Ali život je majstor obrata. U jednoj osobi donio mu je diskografa, obožavatelja, podršku i prijatelja. Sredinom devedesetih ta osoba bila je Kornel Šeper.
A Kornel Šeper je na svoj način također jedna od najzanimljivijih individua, a kako je vrijeme pokazalo, i jedna od najvažnijih i najagilnijih spona zagrebačkog undergrounda. Koliko je senzibilan glazbeno, toliko je zanesenjački uporan izgurati ono što je naumio, a što su prepreke veće, on poput vode tiho i neprimjetno pronađe prolaz tamo gdje ga nitko dotad nije vidio. Ja iskreno vjerujem da je on osjetio da je Mance njegov umjetnički prioritet onog trenutka kad ga je prvi put čuo u dvorištu SC-a s akustičnom gitarom u rukama da u blues standardu Muddyja Watersa „Hoochie coochie man“ umjesto „Hoochie coochie“ pjeva „Hoću kući“, i da je sve potom vodilo do „Čovjeka iz Katange“ i posljedično svega što se nakon toga događalo, na koncu i do ove monografije kakvoj teško da možemo pronaći pandana na ovom teritoriju.
Trebalo je znati osjetiti senzibilitet umjetnika koji zazire od ulaska u studio i znati se nositi s takvim apsurdom, imati volje i živaca pronaći nekog poput Ivana Marušića Kliffa tko će ga snimiti u kućnim uvjetima i tu originalnu, ali potpuno novu i uvrnutu priču nekako zapakirati i ponuditi okolini. Pri tome je taj isti Mance jednako tako zazirao od gradnje glazbene karijere na način kako se to obično radi.
Nema teksta u ovoj monografiji u kojem piše da je Mance ikad na koncert došao sa svojom gitarom, a ne posuđenom, ili s uhodanim repertoarom. Uvijek je u pitanju bio unikatni performans pjesnika koji stalno mijenja svoje stihove. Koliko god se postavljao u poziciju da ne želi da ga se shvati ozbiljno, toliko je rastao mit o njegovim nastupima; pjesme se širile kapilarno kroz studentsku populaciju i uskoro je kao prvi junak dubokog undergrounda postao i zaštitni znak za klub Močvara koji je s radom počeo 1999. godine. I tu se dolazi do još jednog ključnog pitanja na koje odgovor zna samo Kornel Šeper, a to je: bi li ikad razmišljao o pokretanju kluba Močvara da nije imao Mancea koji je bio najbolji ambasador za sve najčudnije koncertne pojave koje su se penjale i koje će se ikad uzverati na njenu pozornicu?
Takav klub bio je prirodno stanište za pjesnika koji je nevjerojatnom lakoćom sudarao naivnu dječačku narav sa spleenom velegrada – kao da priča životnu priču svakog naivnog studentskog dođoša kojeg će metropola rastaviti na sastavne dijelove prije nego li shvati što mu se događa. Ima li istovremeno beznadnijeg i tripoidnijeg zagrebačkog ugođaja od pjesme „Broj 2“? Tog tramvaja broj 2 kojim se beskrajno truckate na periferiju industrijske zone koja nit’ miriše na provod, nit’ na ‘svjetla velegrada’, već na šupe preuređene u jeftine studentske sobičke i ranojutarnje šljakerske smjene, dok vas noću tamo čeka, matoševski kazano, kasni ćuk il’ netopir.
Šeperova sposobnost da marljivo poput hrčka prikuplja građu jednako je fascinantna i kad je riječ o medijskom doživljaju Mancea od strane tadašnje glazbene kritike. Podastro je ‘sav dokazni materijal’ u knjizi podsjetivši da je cijela ta medijska pažnja bila daleko od neke koherentnosti u prepoznavanja, već su opservacije bile na relaciji ‘od genija do bezveznjaka’, kao što u toj kakofoniji dojmova, gledano iz današnje perspektive, poput svjetionika stoje recenzije pokojnog Ante Perkovića koji grca u vlastitoj nemoći traženja pravih riječi u želji da Manceovu glazbu na najbolji mačin približi publici, jer je i on bio obožavatelj od trenutka kad ga je čuo. Jedino je Perković bio bezrezervno ushićen oko glazbe i poetike, a opet istovremeno utučen zbog realnosti situacije u kojoj ova sredina zbog svoje urođene suzdržanosti neće reagirati pravovremeno, i da će joj Mance promaknuti pred očima.
Skupljene su također i izjave svih živućih glazbenih protagonista koji su radili i nastupali s Manceom, počevši od onih iz benda Sumrak, prvog u kojem je svirao, i koji je naprasno rasformiran usred svoje prve izvedbe pred publikom, kao i razgovori i intervjui s Manceom osobno, jednostavno, kao da ne postoji detalj koji je Kornelu Šeperu promaknuo. No tu dolazimo do Manceovog opusa koji nadilazi glazbu i koji priča njegovu biografiju kao likovnog umjetnika, ilustratora i strip crtača, što u potpunosti opravdava odluku da „Mance – Tajna starog hrasta“ zaživi kao punokrvna monografija, a ne samo kao literarno djelo.
Bez prezentacije tog njegovog vizualnog izričaja, ovo bi bio krnji posao. I odabir i količina likovnih radova je i više nego zadovoljavajuće, dapače, oni otvaraju novi svemir koji kao da iscrtava mizanscenu Manceove glazbe, kao što nameće misao da je teško razlučiti što je za njega bilo važnije kao sredstvo izražavanja. U radovima je nekad apstraktan, nekad harmsovski nadahnut (u stripu), nekad zaigran s kompozicijom, nekad zadubljen nadrealne detalje, a nekad praktičan ili dijaboličan (obično kad je riječ o koncertnim plakatima).
Onako kako „Pokušaj životopisa“ iz pera Maria Kovača funkcionira u glazbenom rakursu, balans u crtačko-vizualnom drže poglavlja „ZZOT“ i „Svi će me ostaviti, ali crteži neće“ Helene Klakočar i Siniše Rakezića poznatijeg pod umjetničkim imenom Aleksandar Zograf, što upotpunjuje portret o Manceu kao osebujnom umjetničkom talentu koji jasno i razumljivo korespondira na podražaje svoje okoline i vremena, jednako maštovito, originalno i ‘neprilagođeno’. Glazbeno su ga dosad uspoređivali između ostalih i s Danielom Johnstonom i Bobom Dylanom, no nakon ove monografije što se tiče likovno-vizualnog segmenta, tko zna, možda se ispostavi da je Mance neki zagrebački Jean-Michel Basquiat.
Stoga je za kraj potrebno još jednom istaknuti kako se ovakvo izdanje o jednom naširoko nepoznatom domaćem umjetniku na prvu možda doima kao suludi labuđi pjev koji nadilazi njegov pravi značaj, ali u konačnici je daleko bitnija životna i umjetnička priča koja suvereno ispunjava te stranice. Upravo ta priča i zaslužuje biti ispričana na ovaj način. Baš u ovoj sredini pošemerenih vrijednosti, sredini koja često ne vidi razliku između umjetnika i klošara.
(Dan Mrak / Udruženje za razvoj kulture “URK” Klub Močvara, tvrdi uvez 480 str., 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
