‘K-pop’ je uvriježeni zapadnjački termin za moderni južnokorejski pop. Ako ne volite moderni pop općenito, k-pop će vam vjerojatno zvučati kao američki i europski dance na korejskom i ništa više od toga. A ako još i bacite oko na koji spot, mogli bi ga možda utrpati u isti koš s hiper-slatkastim japanskim popom.
I u oba slučaja biste bili u krivu! Jer k-pop je stilski puno šareniji od zapadnjačkog popa, gdje se često svi zakače za jedan trend – trenutno je to Guetta-beat – i dvije-tri godine šibaju po njemu do iznemoglosti. A od j-popa se, između ostalog, razlikuje po tome što nije tako agresivno šećerast te ne njeguje kult amaterizma: japanski idoli najčešće u nekoj mjeri igraju na kartu šlampavosti koja bi ih, kao, trebala učiniti još umiljatijima, dok su oni južnokorejski baš Idoli, nalik nestvarnim, nedodirljivim bićima; svaka nota i svaki korak su mehanički precizni, dajući često glazbi militantnu oštricu (čemu sigurno doprinosi i to kako cure i mladići iz k-pop grupa prije lansiranja na tržište bivaju podvrgnuti dugotrajnom treningu, koji zna trajati čak i po pet-šest godina, tijekom kojih vježbaju po 12 sati te žive svi u istom prostoru).
Vrtoglavo visoka produkcijska razina odlikuje svaki element k-popa – bilo da je riječ o epskim spotovima (koji katkad s filmičnim intermezzima znaju zaći i u dvoznamenkastu minutažu), koreografiji (za aktualni hit ‘Be My Baby’ Wonder Girls su angažirale Jonte Moaning, koja inače radi koreografiju Beyonce), ili samim pjesama (zahvaljujući nizu talentiranih domicilnih skladatelja i producenata- no sve češće su u igri i zapadnjački producenti, predvođeni R&B-legendom Teddyjem Rileyjem).
A kao što su južnokorejski idoli s velikim ‘I’, i njihovi južnokorejski fanovi su jako, jako fanatični: na skupnim koncertima znaju izbijati fajtovi (s velikim ‘F’!) između obožavateljica suprotstavljenih grupa, a jedan član boybanda TVXQ je svojedobno završio u bolnici nakon što mu je anti-obožavateljica uvalila piće otrovano s ljepilom! Zapadnjački fanovi zasad ipak ne idu toliko daleko, ali zato opsesivno prate k-pop i naširoko o njemu razglabuju uzduž i poprijeko interneta: ne znam, štoviše, je li ijedna druga scena izvan EU i SAD danas ima toliko brojno i entuzijastično globalno sljedbeništvo.
Pa su se tako i ovdašnji entuzijasti izorganizirali te napravili prvu klupsku večer k-popa u Hrvata, stjecajem okolnosti u nimalo glamuroznom, ali zato hvalevrijedno susretljivom Attacku. Koliko je mnogima ova večer značila, vidilo se iz toga što je već na samom početku u 22 h bilo prisutno dvadesetak ljudi – da bi se brojka kasnije popela do… ne znam, između pedeset i sto? Svakako bliže stotki? (Nemojte me držati za riječ, katastrofa sam za procjenu tih stvari.)
I koliko je samo bilo mladih, jako mladih cura – e to se stvarno ne viđa svaki dan. Malo mi je bed isticati taj aspekt, u strahu da bi moglo na budućim večerima privući, kako da to kažem, krivu ekipu… Mada je, opet, možda malo licemjerno da se sad tu pravim neki fini kad se moj pitch ljudima koje sam zvao da navrate praktički sastojao od ‘dođ’te, BIĆE ŽENA!’ U svakom slučaju, prizor je bio nesvakidašnji – pošto na večerima koje pokušavaju isfurati neku domaćem clublandu nepoznatu mjuzu u publici u pravilu prevladavaju muški geekovi, dok je ovdje pak na podiju bio omjer tipa… štajaznam, jedan muški na barem sedam-osam žena!
A kako sam muškarac u tridesetima, opcija ulijetanja u prve redove – ispunjene curama skoro upola mlađima od mene – mi je isprve bila malo hm-hm. No kako je večer odmicala a alkohol se lijevao, u nekom trenutku sam si rekao: ma šta, ako budem plesao na ovakvu muziku ionako ću više izgledati kao gej nego kao pedofil, ko ga jebe, idemooooooo!
Najbolja stvar od svega je što je to ekipa koja stvarno, ali baš STVARNO obožava tu muziku: svi su non-stop plesali i skakali i vrištali na svaku stvar, a bogami i na projekcije rasplesanih k-pop momaka i cura! Svekoliko veselje i energija su bili toliko zarazni da su mi otopili i zadnje tračke rezerviranosti, i ne samo da sam zažalio što sam u međuvremenu na sat i pol bio navratio u jedan drugi klub (di je bilo totalno bezveze), nego sam i naposlijetku u Attacku dočekao fajrunt – koji se, zbog iznimnog odaziva, dogodio sat vremena kasnije nego što je bilo predviđeno.
Da, priznajem, volio bih da je Zagreb uistinu metropola pa da se može podičiti klupskim večerima posvećenima i drugim pop-scenama s drugih krajeva svijeta, i da mogu svaki vikend birati hoću li ići plesati na čalgu ili na chutney, ili na nešto skroz četvrto s čim nisam ni upoznat… Ali nema veze, već i jedna ovako dobra večer k-popa je velika stvar za jedan ovako dosadan grad. I kad god da bude drugi put – tamo sam!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
