Beogradski kantautor Nenad Marić alias Kralj Čačka nastupio je u nedjelju s bendom u intimnoj formi trija u Kunst Caffeu na zagrebačkoj Trešnjevci.
Ako ćemo iskreno, nedjelja je uvijek najšugaviji dan za koncerte. Nekako je uvijek prisutno to breme ponedjeljka koje visi iznad glava posjetiteljima. Noć pred početak tjedna koja udara u psihu kao zvono s katedrale, kad čovjek uvijek osjeća okus neke prevare u zraku i odlazak ionako kratkog vikenda koji se u petak uvijek lažno doima kao početak nekih ferija. Ali, opet možda je baš zbog takvog ozračja tih nedjelja važno baš tog dana otići van navečer. Parafrazirat ću stih Kralja Čačka; „u slabosti smo jedno drugom potrebni“, čisto za naglasiti da je nedjelja je upravo jedna od tih naših ljudskih „slabosti“.
Kunst Caffe na zagrebačkoj Trešnjevci koji vodi Alen Marin, pjevač Kojota, samo je naizgled jedan od mnogobrojnih kvartovskih kafića. Naizgled, jer njegova pozornica čini tu razliku. Pozornica na kojoj se iskušavaju nastupi onih sklonijih originalnosti svojih umjetničkih vizija i izričaja, a ne onih koji u reciklažnim formama cover bendova sviraju hitove. A potpisnik ovih redaka uvijek posebno voli kad neki kvartovski prostori s uvođenjem kreativnih programa odluče biti kulturni punktovi u tim našim zagrebačkim mikro sredinama. Pa se onda dogodi da i u te prostore među lokalni živalj nekad dođu i neka poznatija imena s kulturne scene, čisto druženja i programa radi. „Kapnu“ onda ponekad i neki biseri kakve bi htjeli i neki uhodaniji koncertni prostori, kao što je to sinoć bio slučaj s Nenadom Marićem tj. Kraljem Čačka.
Prije mjesec dana sam ga gledao i slušao u krcatoj Velikoj sali beogradskom Doma omladine, a u nedjelju je bio ad hoc organiziran intimni gig u Kunst Caffeu u večeri pauze predstave Radio Teatra „Soundtrack za film koji nije snimljen“ koja je danas na programu varaždinske Scene Rogoz. Ta predstava je u vrijeme pandemijskih ograničenja bila okidač za zagrebačku kulturnu javnost po pitanju upoznavanja s radom Kralja Čačka i po svemu sudeći to štovanje se nastavlja.
Primjerice, neki nisu ostavili okolnostim želju da čuju i vide Kralja Čačka u Kunst Caffeu, već su rezervirali stolove i tijekom tonske probe, jer ovo je bilo u domeni onog što se na zapadu popularno naziva „a night with“. I to je bilo prepoznato.
Kralj Čačka izašao je u pratnji svog brata Marka Marića na klaviru, a kasnije i na lap steelu, te gitarista Sergeja Sokolova kojeg je najavio kao trećeg brata u smislu srodnosti duša unutar sastava. Početak je bio klimav po pitanju atmosfere. Onaj „duh nedjelje“ s početka teksta je neke posjetitelje držao u međusobnim razgovorima, neki su pokušavali uhvatiti fokus u tmurnim tekstovima s pozornice što je prijetilo da tu nelagodu nedjelje samo produbi.
„Može li kvartovski kafić podnijeti Kralja Čačka?“, pitao sam se u sebi na početku. A i bend u formaciji bez bubnjara kao da je nekako ispipavao svoje mogućnosti.
Prvi preokret donijela je pjesma „Pomoć prijatelja“. Ne znam je li bila treća ili četvrta po redu, ali kad je došao refren: „Al’ ustajem kada vidim da smo mi u slabosti jedno drugom potrebni“ kao da je pogođena vibracija kolektivnog osjećaja te nedjelje. Žamor je momentalno ishlapio iz prostora. Konekcija je bilo stvorena. Ljudi su počeli slušati Kralja Čačka od tog trenutka, kao što se i bend počeo osjećati ugodno u svojoj koži jer je glazba počela kliziti, a Marko Marić svom bratu dao znak da set listu prati „po redu“. U toj slabosti nedjelje svi smo bili jedni drugima potrebni, kao i glazba čija magija se počela razbuktavati i kao ugodna toplina uvlačiti u kosti. „Kuda ide ovaj svet“, Maričeva prerada stihova srpskog pjesnika Jove Jovanovića Zmaja je uspostavila poetski niz, te također pogodila na pravo mjesto nakon „Pomoć prijatelja“, a potom je gotovo svaka naredna pjesma izazivala oduševljenje.
Trio je širio i stilsku lepezu; „hodao“ teturavim rasklimanim hodom po uzoru na Toma Waitsa u pjesmi „Mama kupi mi propeler“, ponirao u southern rock kroz baladu „Spusti svetlo na put“, verao se freak folk liticama u „Nizbrdo pravo“, kao što se hrabro kročilo stazama pjesme „Kako izgleda jutro“, jer uistinu držim do toga da treba imati hrabrosti za izvoditi tu pjesmu na ovim prostorima na kojima tenzije nacionalizma nisu splasnule.
Cijela ta divota od koncerta ispunjena pozitivnim vibracijama na kraju je okončana najboljom od svih recentnih ‘odjavnih glazbenih špica’, a to je „Moj avatar“ na kojoj je krenulo i spontano pljeskanje u ritmu, možda i najbolja himna nedjelje navečer kao svima nama znana životna crtica; kad znaš da će u ponedjeljak ujutro biti sretan jedino tvoj avatar ušuškan negdje na mreži.
No opet, bila je to nedjeljna večer kad su i organska bića u jednom Kunst Caffeu kolektivno prošla kroz ugodu duševnog olakšanja uz stihove nepatvorenog pjesnika. Obrok ‘duhovne hrane’ pred kišni ponedjeljak. Nedjelja koja neće tako lako izblijediti iz sjećanja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
