Kultur Shock, grupa s adresom u Seattleu, ima novi album, a eurpska turneja dovela ju je i pred ‘naša vrata’.
Normalan je lud. Lud je normalan. Kroz tu premisu gledano, ludom se može i država dati na upravljanje, a normalnom ostaje da zavapi, a da pri tom lako može biti protumačen kao neki harlekin, tj. luda. Američka grupa Kultur Shock, koji predvodi Sarajlija Srđan Gino Jevđević je od nastanka prije 23 godine pa do danas u toj misiji normalnog, tj. „ukazivanju na zla čovječanstva u cilju buđenja mentalne svijesti kod ljudske rase“, kako navodi sam Jevđević. Šaroliko je to društvo gledajući otkud sve dolaze njegovi članovi, još šarolikije kad je glazba u pitanju. Ludo je jedino to koliko je Gino taj kolektiv uspio ‘inficirati’ onim što se već kolokvijalno naziva balkanbeatom, jer upućuje na mješavinu glazbe Balkana gdje su se uvijek sudarale, ali i miješale kulture. A ako se vratimo na prvotnu premisu, Kultur Shock i na ovom posljednjem albumu zvuči ludo u kontekstu stavljanja društvenog i političkog naboja u glazbu koja ne pripada hip-hop miljeu, bar kad je riječ o američkoj glazbi koja se uspijeva probiti i do nas. No upravo joj to daje smislenost, životnost i opravdanost.
Jasno je to već i u uvodnoj „Refugee“, skoro pa heavy metal otkivak, u kojoj nema borbe s nekim mitskim motivima iz sjevernjačkih epova, već s realnim i aktualnim užasima današnjice stavljanjem u ulogu izbjeglice iz ratom opustošene sredine. Na koncu, to je nešto što je i sam frontmen Kultur Shocka osjetio na svojoj koži, zato i taj himnični refren sadrži u sebi katarzično otpuštanje čemera, a time i magnetski privlači da nastavite slušati album.
Naredna „Mirakula Fantastika“ nastavlja u toj maniri kroz malo pomaknuti rakurs ironije koja se susreće sa sarkazmom. Tu već postaje jasan narativ i sam naziva albuma – san kao misija, a misija je traženje zdrave sredine i zdravog razuma na ovoj uskovitlanoj planeti na kojoj su svi postali prilično nervozni. San je u velikoj mjeri u konfrontaciji s noćnim morama stvarnosti, jer upravo stvarnost donosi niz bizarnosti. Kultur Shock često posežu za kritikom kroz motiv bezumnog trčanja za novcem što za posljedicu iza sebe ostavlja efekt spaljenje zemlje, a pjesma „Haram Param“ tu dolazi kao kruna albuma, koja je kompleksna u svojoj lucidnosti i lucidna u svojoj kompleksnosti. Ona donosi nevjerojatno ispreplitanje ritma i krika. Ona je svojevrsna ‘bomba patnje’, poput ključa objašnjenja za pjesme poput „GG Likes To Be Nice“, „Superevil“ i „Realno“ koje su u njenom ‘okruženju’.
Ipak najviše horora u sebi nosi posljednja pjesma „Fork“. Ona upečatljivo prikazuje lice promatrača, lice ‘tihe većine’, onog ‘običnog čovjeka’ koje bi po svoj logici zdravog razuma trebalo biti ispunjeno gnjevom, ali nije. To lice je bezdušno u svojoj ravnodušnosti i sitnoj sebičnosti. „Fork in my pie“, tj. „vilica u mojoj piti“ upravo iscrtava tu golemu prazninu na mjestu gdje bi se trebala nalaziti empatija. Ta jednostavna mehanička radnja hladnokrvnog prinošenja zalogaja ustima u trenucima pasivnog promatranja užasa svijeta prokazana je kao ‘najveća životna avantura i cilj’ obamrlog homo sapiensa iz ranog 21. stoljeća – homo sapiensa koji bezbrižno sjedi pred plimnim valom za koji misli da nikad neće doprijeti do njegovog doma i dostavljača njegove pite. Gino Jevđević iz prve ruke može reći kako je takva vrsta indolentne bezbrižnosti obična iluzija, a album „D.R.E.A.M.“ Kultur Shocka je u konačnici još jedan u nizu pokušaja u kojem se želi promijeniti takvo (ne)ponašanje.
U nekom normalnom svijetu ništa ne bi bilo šokantno i nenormalno kod tog benda, ali eto većina koja halapljivo tamani pitu u svoja četiri zida vjeruje da ludi imaju rješenje za njih. Jedini šok koji nudi Kultur Shock jest želja da svatko prvo prodrma i probudi sebe. Prilika za to je tu. Album je dostupan za slušanje na Bandcampu, a Kultur Shock je večeras u zagrebačkom Vintage Industrialu, a uskoro i u Rijeci i Šibeniku.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2019.)