Furiozni koncert Kultur Shocka sinoć je raspametio publiku u Vintage Industrialu. Ni kipuća temperatura u prvim redovima nije bila prepreka da se traži dvostruki bis. Drukčije nije moglo ni biti kad taj bend jače uzburka krv od svih temperaturnih (ne)prilika.
„Vi se ne stidite ‘ko ste. Mi se ne stidimo ‘ko smo, zato se i volimo!“, rekao je publici u punom Vintage Industrialu frontmen Gino Jevđević, objašnjavajući u jednom trenutku gdje leži snaga u nezavisnoj glazbi i načinu razmišljanja, tj. u uvažavanju različitosti, zaključivši kako će tog nezavisnog uvijek biti na ovom svijetu u kojem mnogima razlike služe za konfrontacije. Potom je zapjevao pjesmu „Sheitan“ i stihove „Šejtan mi je obećao pjevat ću do zore“ protisnuo iz svojih pluća i glasnica toliko moćno i emotivno kao da ga sam vrag osobno drži na mukama. To je izazvalo samo još jedan val u nizu oduševljenja u publici sinoć, a nakon što su mnogo puta do sada uživo dokazali da kad uvuku publiku u eksplozivni miks gypsy punka i balkanskog etno zvuka, jedini šok bi bio da se ne uspostavi čvrsta poveznica između Kultur Shocka i publike.
U spoju furiozne glazbe i njene izvedbe i ovog puta su bile kristalno jasne poruke koje je Gino s bendom odašiljao. Koncert je započeo s recentnim singlom „Mirakula Fantastika“, nastavilo se s „Refugee Song“ i potom još dublje ukopao u ‘hardcore Balkana’ s „Tamni Vilajet“. Jevđević je majstor za protkati brojne elemente sevdaha (ali i čitave lepeze etno prizvuka od Bosne preko Makedonije pa do Istanbula) kroz ruho alter-rocka. Kao da jedino njegov Kultur Shock može napraviti smisleni zvučni molotovljev koktel od „Mujo kuje konja po Mjesecu“ i potom u sličnom zvučnom naletu odapeti oštre kritike spram podjele današnjeg svijeta u pjesmu „Build The Wall“ koja u ovoj trumpovskoj eri zvuči aktualno kao da je napisana jučer, a ne još za madata Baracka Obame. Cijeli taj kontekst kritike današnjih grubih antiimigracijskih politika posebno je podvučen gostovanjem Ede Maajke na pozornici. Sinoćnji koncert je tako bio premijerna prilika za uživo vidjeti i čuti izvedbe pjesama „Sloboda“ i „Staza manjina“ koje su prije dvije godine nastale kao plod suradnje Ede i Gina i tada znakovito objavljene na 1. maj povodom međunarodnog praznika rada.
Kako je rasla temperatura od plesanja i pjevanja tako je bujalo i dobro raspoloženje publike, a svaki solo, bio odsviran na gitari, saksofonu, trubi ili violini samo je još više raspaljivao emocije. Balkan je susretao Ameriku, Amerika je susretala Balkan; jazz, punk i metal elementi su se izvijali u neparnim ritmovima, a sevdah ulazio u blues. Koncertni klimaks samo se pojačavao iz pjesme u pjesmu. Kad se činilo da je najjači na pjesmi „Sarajevo“, on ga je slijedio i u „Country Mohammed“ i opet dobivao zborni moment u „Hashishi“, zbog koje je bend svojevremeno znao i u zatvoru provesti noć. „Ali ne više, ne više!“, sretno je poentirao Jevđević s pozornice klimu legalizacije kanabisa u Americi.
Posljednja predviđena „Da Ye“ u kojoj je cijeli klub zborno pjevao nije bila posljednja. Bend se nakon nje opraštao okupan u znoju, ali prvi redovi su bili neumoljivi i nisu se obazirali ni na to kad je krenula fajrunt glazba iz razglasa. Možda bi se Gino nekako i iskobeljao iz te ‘hoćemo još’ situacije, ali je prelomio ostatak benda vrativši se na pozornicu nakon čega je „Romana“ bila katarza za oproštaj. Bilo je to dva sata čistog adrenalina i uzavrele emocije, i to usred ljeta u klupskim uvjetima. Nema jačeg šoka od Kultur Shocka.