Kylie Mogue odlučila je 25 godina boravka na sceni proslaviti dostojanstveno. Naravno u pitanju je kompilacijski album, ali ne po onoj uobičajenoj shemi uvrštavanja pop uspješnica iz svakog perioda, već uz angažman velikog orkestra za koji su tom prilikom sve pjesme prearanžirane u novo ruho.
Kako i sam naziv albuma sugerira sve je snimljeno u legendarnim studijima londonskog Abbey Roada. U neku ruku to je prilično ogoljena i riskantna pozicija za Kylie Minogue i njen tanki glasić za koji je ‘prirodno’ okruženje poletni plesni ritam. Jer koliko god veliki orkestar punio pozadinski zvuk, to je ipak situacija u kojoj uglavnom mogu briljirati isključivo veliki solisti moćnih glasnica i okstavskih raspona. Uglavnom. Kylie je ona iznimka koja potvrđuje pravilo.
Kylie Minogue priroda nije obdarila tom vrstom glasa koji se očekuje za tu misiju, ali nju nikako ne možemo promatrati izvan konteksta značenja za scenu. Nekako njena uloga najviše podsjeća na onu pjevačice Jozefine u posljednjoj Kafkinoj priči „Jozefina ili mišji svijet“ u kojoj svi miševi obožavaju Jozefinino pjevanje, dakle postoji populistička dimenzija, no u priči se dvoji Jozefinina pjevačka kvaliteta (je li to pjevanje ili pištanje, jer pištati naizgled svatko zna, to je odlika mišjeg naroda). No Jozefina i kroz svoje ograničene sposobnosti uspijeva dospjeti do srca onih koji je slušaju. Postaje simbol sveopće običnosti, iako je njena uloga automatski čini neobičnom.
Nešto slično je i snaga Kylie Minogue. Ona je uvijek bila drago, veselo i rasplesano djevojče iz susjedstva, i na njen uspjeh se gledalo kao na uspjeh cijelog tog showbizz sistema koji je omogućio da djevojče poput Kylie toliko dugo opstane u njemu. Nije ona nikad bila agresivno probitačna poput gospođe Madge, koja i dalje slijepo forsira adolescentski let’s have party stav u kojem njen nabildani androgini izgled odaje sliku da tu osim provođenja brutalnog kondicijskog fundamentalizma na vlastitom tijelu i nema neke pretjerane zabave. I u tom kontekstu simpatije prema Kylie su veće.
Zvončica je bila i ostala seksi i ženstvena, a sad je ovo posljednje odlučila naglasiti s „The Abbey Road Sessions“ nakon što je potvrdila status s prošlogodišnjom mega uspješnom svjetskom turnejom „Aphrodite“ čije koncerte su mnogi proglasili najljepšim spektaklima pop svijeta koji su zadovoljili sklad između grandioznosti i scenskog ukusa. Dakle Madge i Gaga uz silinu agitaciju u tom kritičarskom pogledu nisu nadmašile australsku Džepnu Veneru (koja se na „Aphrodite“ koncertima prigodno pojavljivala izlaskom iz velike školjke).
Prvi dio „The Abbey Road Sessions“ nije toliko uvjerljiv poput drugog gdje dominiraju „The Locomotion“, „Can’t Get You Out Of My Head“ i posebno „Where The Wild Roses Grow“ za čiju izvedbu se do Abbey Road studija došetao i Nick Cave, čije srce je uvijek drhtalo kad je Kylie u pitanju. Nekako se čini da ne da ju nije mogao odbiti u gostovanju, već da bi prekinuo i vlastiti nastup kako bi sa svojom simpatijom zapjevao stihove ubojice kojem je ženska ljepota potpuno smračila um.
Činjenica da album posjeduje tu uzlaznu crtu što se više približava kraju je svakako pozitivna stvar. Početak je, kao što je već kazano croonerski tanušan s „All The Lovers“, „On Night Like This“, „Hand On Your Heart“ i posebice s „I Believe In You“, ili je i to samo privikavanje ušiju na Jozefinu našeg mišjeg svijeta i njen retro urbani chic koji će po svoj prilici dobro doći za postizanje otmjene atmosfere u interijerima nadolazećih blagdana.
Pozitivni prevrat započinje maštovitim aranžmanima u „Finer Feelings“ u kojem je Kyliein glas božanski dobro naglašen, a nastavlja se doorsovskom psihihodelijom u „Confide In Me“, i back beat seksi groznicom „Slow“ nakon čega se mijenje i mišljenje o ovom, za Kylie, neobičnom albumu.
Ocjena: 7/10
(Parlophone/EMI/Dallas Records, 2012.)