Laibach ist Laibach.
Ne mogu reći da sam namjerno izbjegavao koncerte u Boogaloou, ali cijela saga oko KSET-ovog nekompetentnog i u konačnici neuspješnog preuzimanja ovog kluba i prljavi veš sviju upletenih stana iznesen u javnost ostavili su mi gorak okus u ustima, pa se tako na koncu dogodilo to da je prošla cijela godina otkako sam bio tamo. No, kad je najavljen koncert Laibacha u tom prostoru, znao sam da je stiglo vrijeme za zaborav gorkih okusa, prljavoga veša i kostura iz ormara. Razlog za to ne leži samo u činjenici da sam u posljednjih deset godina propustio samo jedan zagrebački koncert slovenskih avant-provokatora, glazbenika, performera, filozofa i inženjera ljudskih duša, već i u povijesnoj povezanosti ove skupine s prostorom u koji se vraćaju.
U spomenutih zadnjih deset godina Laibach smo u pravilu gledali ili u Lisinskom u glazbeno-scenskim spektaklima ili u Tvornici na klupskim koncertima ili u MSU (na krovu i u garaži) na kombinaciji navedenog. Najava koncerta u Boogaloou u prvi tren me zbunila, činilo mi se kako taj klub nije po mjeri ovog benda. Ovdje odmah moram reći da sam u toj procjeni maestralno pogriješio, budući da smo sinoć gledali vizualno najuzbudljiviji Laibach unazad mnogo godina, a za to je uvelike zaslužna upravo pozornica Boogalooa koja je odgovarala grandioznoj viziji kolektiva mnogo bolje od one u Tvornici, kao što je i lanjsko uprizorenje opere Alamut u Lisinskom također bilo velik podbačaj po pitanju vizualne estetike.
Naravno da nastup Laibacha u Boogaloou i historijski ima smisla budući da je u pitanju ista ona dvorana nekad poznata kao Moša Pijade u kojoj su 1983. nastupili u sklopu zloglasnog 12. zagrebačkog muzičkog bienallea izvodeći svoj performans “We Forge the Future” koji se sastojao od više multimedijalnih projekcija od kojih je jedna uključivala paralelno prikazivanje propagandnog filma “Revolucija še traja” sa prizorima iz pornografskog filma. Performas je, legenda kaže, bio prekinut kad je lice Josipa Broza Tita bilo prikazano istovremeno s penisom u erekciji, što je naravno proizvelo nezapamćeni skandal u socijalističkoj zemlji čiji je nedodirljivi vođa preminuo tek tri godine prije toga.
Njihovu pjesmu “Mi kujemo bodočnost” čuli smo tako i jučer u prvom dijelu koncerta, kao i neke druge uspomene iz tih davnih vremena početaka ove umjetničke skupine kao što su “Država” i “Brat moj”. Nažalost, kao i neki drugi novinari, nisam stigao na sam početak koncerta budući da je organizator novinarima dostavio satnicu na kojoj je start programa najavljen kasnije nego što je doista počeo, a to je izazvalo posebno negodovanje kod fotografa kojima je dopušteno fotografiranje prve tri pjesme. Naravno, ako su došli u vrijeme koje im je službeno komunicirano, onda nisu baš dobili priliku odraditi svoj posao.
Čim sam se probio kroz publiku do mjesta na galeriji s koje je pucao odličan pogled na pozornicu, ostao sam osupnut kombinacijom zvuka, videa koji su se prikazivali na velikom platnu (i manjim bočnima) i svjetlosnih efekata. Kao i kobne osamdeset treće, snimke su prikazivale sportske i radničke podvige, život u SFR Jugoslaviji i Josipa Broza, ali ovaj put bez genitalija u interakciji.
Taj aspekt nastupa kulminirao je u posebno upečatljivoj izvedbi nadrealističke poeme Boba Dylana “Ballad of a Thin Man” s prikazivanjem pojedinih riječi iz pjesme na platnu što je podsjetilo na njegove slavne kartice s tekstom iskorištene u uvodnoj sekvenci filma D.A. Pennebekara “Don’t Look Back” koja se općenito smatra jednim od prvih glazbenih videospotova u povijesti.
Kako sam sinoć bio u društvu nekoliko ljudi koji su po prvi put gledali Laibach uživo, nisam mogao otresti dojam kako je u pitanju koncert koji nije pogodan da posluži za upoznavanje s bendom. Ovdje valja pisati vrlo oprezno, jer iz dosadašnjeg iskustva izvještavanja s njihovih koncerata znam da su fanovi Laibacha uvijek spremni na svaku riječ koja nije dovoljno pohvalna skočiti na autora teksta, razapeti ga na društvenim mrežama i izvrijeđati ga kao nesposobnu neznalicu koja ne zna uživati u umjetničkim visinama ili filozofskim dubinama ovog kolektiva, ali iz perspektive nekoga tko se trudio koncert gledati djevičanskim očima, prvi dio nastupa nije donio dovoljno bilo hitova, bilo ekstatičnih momenata, već je veći dio materijala djelovao kao jedan cjeloviti eksperimentalni broj.
Kao i obično, koncert je razdijeljen intermezzom koji je uvodni dio odijelio od onoga glavnog, a taj je bio posvećen albumu “Opus Dei” iz 1987. godine koji bend na ovoj turneji izvodi u cijelosti. U razgovoru koji sam vodio s Janijem Novakom, glavnim arhitektom kolektiva, dotakli smo se ideje o dvosmjernosti vremena koja uvelike objašnjava artistički smjer Laibacha posljednjih godina. Skupina, naime, otvara neka nova poglavlja i stvara nova djela poput lanjskog Alamuta, a paralelno s takvim projektima preispituje i vlastitu prošlost, te nanovo snima ranije radove iz svoje karijere poput istoimenog prvijenca ili pak “Nove Akropole”.
Taj proces autorevizije doveo je trenutno do trećeg albuma čija će novosnimljene verzija biti objavljena krajem godine. “Opus Dei” album je koji je bendu zasigurno doveo novu publiku prvenstveno činjenicom da se na njemu nalazi jedan od najvećih hitova njihove karijere, naslovna pjesma koja je obrada jedinog hita austrijskog benda Opus “Live is Life” (štogod to imalo značiti).
Osim po toj pjesmi album iz 1987. poznat je i po prepjevu pjesme Queena “One Vision” na njemački jezik kao “Geburt einer Nation”, ali i po većem iskoraku u zvuk popularne glazbe toga vremena u odnosu na dva bučnija albuma koja bi se najbliže mogla usporediti s nekom promišljenijom verzijom eksperimentalnog post punka.
Ponovno rađanje ovog albuma i njegova prezentacija uživo djeluje kao da bend pokušava napraviti otklon od tadašnjeg iskoraka u suvremenost i više ga naslanja na spomenute prethodnike koju su bili u velikoj mjeri predstavljeni u prvoj polovici koncerta, što je rezultiralo dojmovima povremene pretjerane jednoličnosti materijala, a ni naslovni hit nije odjeknuo onako himnično kako je znao na nekim od prethodnih koncerata, budući da su fanfare pomalo stišane, a pjesma još više zvuči poput zlokobne koračnice u odnosu na vedru potvrdu života kakva je vjerojatno zamišljena u glavi njezinog autora.
Treći dio koncerta, onaj koji se odvija na bisu, kao i obično je bio sačuvan za neobične obrade, a u ovom slučaju za vrijeme trajanja tog segmenta glavni vokalist Milan Fras je centralnu poziciju prepustio kolegici Marini Mårtensson koja je otvorila s vlastitom autorskom “Engine of Survival”, nazvanom prema stihu iz “The Future” Leonarda Cohena koju je bend obradio, ali ovaj put nažalost nije izveo. Umjesto nje čuli smo manje upečatljivu “Each Man Kills The Things He Loves”, ali vrhunac bisa došao je u obliku obrade ljigave radijske senzacije Foreignera “I Want To Know What Love Is” koju je publika radosno otpjevala s Marinom i bendom.
“Strange Fruit”, jedna od najmračnijih i najboljih pjesama svih vremena koja je iz grla Billie Holiday zvučala kao bolni vapaj nemoćnih protiv nepravde, rasizma i nasilja, unesena u repertoar Laibacha čini se možda preočitim izborom, kao što je to bio i “The Future”, ali ostavlja dubok utisak jeze i djeluje otrježnjujuće nakon pripitoga singalonga na kraju prvog bisa.
Poput Heraklitove rijeke, Laibach je vječno u stanju izmjene i njihova dva koncerta nikad nisu ista. Svakim izlaskom na pozornicu otkrivaju nam neko drugo lice, premda im svi oblici nisu i ne mogu biti jednako atraktivni. Da ponovim presudu, držim da smo sinoć vidjeli Laibach koji je bio vizualno mnogo atraktivniji od setliste koja je pratila spektakl, no u konačnom zbroju to je bilo samo još jedno od lica ovog benda kojemu je trebalo svjedočiti. Oni i dalje kujući vlastitu prošlost kuju i budućnost, a parafrazirajući centralnu skladbu sinoćnjeg koncerta, slobodni smo ustvrditi: “Laibach ist Laibach!”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
