Jedinstvena i neponovljiva prilika dogodila se jučer 29. studenog, tj. na Dan Republike nekadašnje Jugoslavije u Jajcu u susjednoj Bosni i Hercegovini gdje su 1943. usred Drugog svjetskog rata bili i određeni njeni budući okviri na 2. zasjedanju AVNOJ-a. Naime, nastupio je slovenski sastav Laibach u sklopu prvog pokrenutog AVNOJ Festa.

AVNOJ Fest organiziran od strane Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu nastao je na tradiciji AVNOJ-a, te ove godine kroz različite umjetničke forme afirmirao vrijednosti antifašizma, tolerancije i mira tijekom trajanja od 25. do 30. studenog, a ona što je već na samom predstavljanju prije mjesec dana izazvalo nemalu pažnju bio je najavljeni koncert slovenske grupe Laibach nazvan “Četvrto zasjedanje AVNOJ-a” i koji je sinoć donio kulminaciju i u simboličkom i na realnom smislu.
Koncert je održan u istoj dvorani u kojoj je 1943. održano 2. zasjedanje AVNOJ-a, u zgradi koja je odavno muzej posvećen tom istom 2. zasjedanju AVNOJ-a i ujedno desetljećima najpopularnija destinacija Jajca i nakon raspada Jugoslavije, a o periodu prije da se i ne govori.
Centralna dvorana je i dalje identično uređena kako je bila uređena i tog 29. studenog 1943. sa zidnim parolama i zastavama saveznicima; Sovjetskom savezu, Sjedinjenim američkim državama i Ujedinjenom kraljevstvu, zajedno s portretima Staljinu, Churchilu, Rooseveltu, zatim Josipu Brozu Titu, te filozofima Marxu i Englesu. Sama pozadina pozornice također ima u pozadini dvije čvorom spojene jugoslavenske zastave.
Na istu tu pozornicu popeo se sinoć Laibach pred punom dvoranom. Za tu prigodu pušteno je u prodaju 500 ulaznica, koliki je i kapacitet dvorane Muzeja AVNOJ-a, a petsto duša svjedočilo je nečem što se po svoj prilici više neće dogoditi na koncertima Laibacha, a isto tako, bila je riječ o koncertu kojim je slovenski sastav napravio najveći zaokret u svojoj višedesetljetnoj karijeri. Dakle, o 4. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu će u budućnosti itekako biti riječi kao prekretničkom momentu.

Neuobičajeno je sve i počelo, obzirom da pred publiku nije stao Milan Fras, već Ivan Jani Novak, tj. lider i glasnogovornik kolektiva. Može se reći da je situacija to zahtijevala, jer Laibach, vječito optuživan za koketiranje s elementima fašizma i nacizma, mnogi laici i dan danas drže elementom koji je doprinio raspadu Jugoslavije s obzirom na estetiku koje se drže još s početka osamdesetih.
Godinama je taj sastav opovrgavao takve i slične optužbe u intervjuima i funkcionirao po principu „tko je shvatio – shvatio je, a tko nije – nije“ po pitanju svoje provokativne estetike koju je jednako bio koristio i kad se bavio organizacijama kao što je Opus Dei, ili pak samom Europskom unijom, no sinoć je to bilo drukčije.
Već sama najava da će nastupiti u Jajcu na nekadašnji Dan Republike nije legla ni lijevima, ni desnima diljem prostora bivše Jugoslavije. Puno njih je vidjelo provokaciju u tome i stvarno se nije moglo znati hoće li Laibach time doći i u samom nukleusu Jugoslavije koje odavno nema zgaziti i dokrajčiti svaku uspomenu na tu zemlju i sportskim rječnikom kazano „svirati kraj“ ili će napraviti nešto potpuno neočekivano bez obzira bilo to protumačeno umjetnički, svjetonazorski i na koncu politički.

Ivan Jani Novak je dobrih petnaest minuta čitao medijske i komentare s društvenih mreža dobrim dijelom usmjerenih protiv Laibacha i njihovog 4. zasjedanja AVNOJ-a. Za kraj je sačuvao komentar same grupe Laibach, jer očigledno na toj poviješću uvjetovanoj pozornici u Jajcu moralo se progovoriti iskreno.
„Druže Tito“, započeo je taj dio Jani i pogledom potražio Titovu sliku na zidu na lijevoj strani dvorane. „Oprosti što smo 1983. godine, kad si već bio mrtav, pomoću Super 8 mm projekcije na našem koncertu u Zagrebu puštali felacio i ostale pornografske prikaze preko dvojeg obraza u dokumentarnom filmu. Ali bili smo mladi, nestašni i glupi, to donekle još uvijek nekako jesmo, a osim toga činilo nam se da se priča o tvojoj državi urušava u prašini i da je sve što je od nje ostalo bila neka vrsta zaklinjanja u neku neuglednu pornografsku repeticiju, da je sve gola ideološka propaganda. I naravno oprosti što smo sudjelovali u uništavanju tvoje države. Nismo znali. Nismo htjeli. Danas zato pozivamo na smrt fašizmu.“
Publika je na posljednje uzvratila sa „Sloboda narodu“ pomalo iznenađeno i neusklađeno. Jani je potom još dvaput ponovio „Smrt fašizmu“ i publika je oba puta bila usklađena i jako glasna u odzivu. „Sieg“, potom je izgovorio Jani na što je uslijedio muk. „Dobro je“, rekao je zadovoljno i potom je krenuo prvi do koncerta koji je on vodio za svojim elektroničkim i DJ pultom.
Uz grube i brutalne zvučne industrial obrasce „Siemens + Rdeči Moolk“, „Znagoslavje volje“, „Smrt za smrt“ i Mi kujemo bodočnost“ u koje su umiksavani i dijelovi soundtrack ploče „Bitka na Neretvi“ na zidovima se u savršenom video mapingu projekcija vrtjela povijest Starog kontinenta i Jugoslavije u XX stoljeću. Četrdeset minuta je trajalo evociranje na Drugi svjetski rat, ofanzive, snimke nacističkih koncentracijskih logora, bombardiranja, razaranja i neizostavno Drugo zasjedanja AVNOJ-a, potom uzdizanje nove države iz pepela, radne akcije, kriza sa Staljinom, napredak gospodarstva, pa sve do snimki gradskog života s kraja osamdesetih u sumrak Jugoslavije.

Nakon Janija, s dolaskom Milana Frasa u drugom činu, slobodno se može reći, krenuo je još izravniji antifašistički narativ, dakako uz vokalni narativ i ispisivanje svakog stiha na pozadini zida s izvješene dvije jugoslavenske trobojnice. Time je Laibach još jasnije prošao kroz pojavu fašističkog terora, oružanog otpora naroda i stvaranje nove države. Konkretno, započelo je s „Država“ i „Smrt za smrt“, da bi potom još snažnije u cijelom kontekstu odjeknula „Brat moj“ iz 1988. godine.
Osnaživanje su donosile „Mi kujemo bodočnost“ i „Boji“, dok je „Ti, ki izazivaš…“ možda najbolje istaknula kukavički profil onih koji traže svoje identitetsko utočište u mržnji tj. fašizmu. Katarza je uslijedila s „Krvava gruda – Plodna zemlja“ i veličanstvenom „The Great Seal“ za kraj, ali je zato obrada Billie Holiday, tj. „Strange Fruit“ izvedena kao dodatak, tj. bis više došla kao upozorenje, natruha iz neke budućnosti o mogućim novim užasima, ali i nadi. Tko ne zna, ta pjesma napisana je nakon odmazde vješanjem crnaca na američkom jugu na početku XX stoljeća, ali istovremeno „Strange Fruit“ bila deklaracija i početak pokreta za građanska prava.
Dakle, izuzetno čudna, ali oduševljavajuća situacija zbila se na tom „4. zasjedanju AVNOJ-a 2025. u Jajcu“. Kao da su se tamo okupili suvremenici, unuke i unuci nekadašnjih partizanskih delegata koji su 1943. iz svih krajeva tad ratom i mržnjom zahvaćenih krajeva ovih prostora došli u taj grad u srcu Bosne i Hercegovine kako bi donijeli nacrte za neku sretniju budućnost.

Dakako, Laibach je tu također odigrao svoju povijesnu ulogu. Od benda kojeg se trideset i kusur godina smatralo jednim od elementa raspada Jugoslavije, od sinoć je došao u poziciju jedne sasvim nove odrednice – dosad smo koristili terminologiju ex-Yu bendova, ali nakon svega sinoć Laibach su izmislili pro-Yu kategoriju.
Hoće li ga to u sadašnjem stanju društveno-političkih situacija svih ex-Yu republika učiniti kontroverznim kao što je bio u vrijeme raspada Jugoslavije, ali na drugi način, ovog puta kao unitaristička prijetnja? Vjerojatno. No Laibach je naviknuo na to odavno.
A ima i još jedna stvar s Laibachom. Obično se sve ono što taj sastav tematizira zna i obistiniti u nekom obliku. 29. studeni 2025. bio je uistinu čudna noć u Jajcu. Prošlost nije bila krajnji cilj okupljanja, više je poslužila kao neki motiv za pogled u budućnost, jer zima dolazi.
