Laibach ponekad možda previše pati od pretjerane umjetničke ambicioznosti, stoga nije loše vidjeti ih opuštenije i prepuštenije samoj glazbi kao glavnom oružju artikulacije kao na posljednjem albumu “Spectre” i pripadajućoj turneji u sklopu koje su u petak nastupili u zagrebačkoj Tvornici.
No, to ne znači da ambicije nedostaje. Poput Duschampovih „readymades“ ili Warholovih slika Campbellove juhe, umjetnost mora istraživati vlastite granice kako bi ostala vitalna i rasla, a Laibach, čini se, to dobro razumije i uživa u takvim istraživanjima.
Ironija katkad udara poput malja, a ponekad poput onoga što smo nekoć nazivali „pilicama za tehnički“ reže fine crte između redaka. Primjer prvoga slučaja svakako je započinjanje koncerta eurovizijskom temom nakon koje je uslijedila i pjesma „Eurovision“ sa jasnom porukom najnovijoj članici u refrenu: „Europe is falling apart.“ Finija inačica je vidljiva u singlu koji otvara album, pjesmi koja u doba Snowdena, Bradleya „Chelsea“ Manninga i Asangea nosi naziv „The Whistleblowers“, a zapravo zvuči kao himna nekog totalitarističkog sistema kakve navedeni zviždači obično žele raskrinkavati i rušiti, a kojom vlada organizacija iz naziva albuma “SPECTRE” (Special Executive for Counter-intelligence, Terrorism, Revenge and Extortion iz Jamesa Bonda, predvođena Bondovom nemezom Ernstom Stravom Blofeldom). A vrhunski zaokret zbiva se kad se oštrica ironije okrene prema sebi, kao u slučaju pjesme „Resistance Is Futile“, koja bi glazbeno mogla poslužiti kao soundtrack neke videoigrice iz osamdesetih, a tekstualno prisvaja borgovsku poruku: „We are Laibach. You will be assimilated. Resistance is futile“.
No najbolji trenuci su ipak kada je riječ o glazbi zbog same glazbe. Primjerice, „Eat the Liver“ i uživo zvuči doista fantastično, i mogla bi biti plesnih hitom na klupskim podijima diljem nekog pravednijeg svijeta. Koncert je nažalost prekinut kratkotrajnom pauzom zbog koje se doima da je prvotni zanos ohlađen u drugom dijelu koncerta u kojem je Laibach u cijelosti predstavio novi materijal, uključujući i dodatne pjesme, poput „See That My Grave Is Kept Clean“ kojom je zatvoren regularni dio koncerta. Riječ je o doista zanimljivoj obradi blues pjesme koju je 1927. snimio propovjednik delte Blind Lemon Jefferson, a u slučaju Laibacha služi kao zaokružujući pogled na vrelo i iskon popularne glazbe. Laibach i Agram se vole, Tvornica je bila puna, a doza zabave zajamčena. No i doza materijala za promišljane svakome tko traži nešto više, a pogotovo ako mamuran sljedeće jutro mora tipkati koncertni report za Ravno do dna.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
