Zbunjujući početak, komorna sredina i vatreno finale koje još dugo nećemo izbaciti iz glave. Laibach je jedan i jedini.
Prije samog sinoćnjeg nastupa Laibacha u Tvornici kulture bilo je teško pogoditi koji će nas program dočekati na tom koncertu. U posljednje vrijeme slovenski avangardni kolektiv bio je prilično aktivan diskografski. Prije godinu dana su objavili ploču “Wir sind das Volk” temeljen na tekstovima dramatičara Heinera Müllera koji su zatim promovirali na sjajnom koncertu u Lisinskom, a nakon toga su najavili i suradnju s iranskim skladateljima na djelu “Alamut”. Potom su kao singl objavili obradu distopijske himne “The Future” Leonarda Cohena, a na Novu godinu su objavili album “Sketches of the Red Districts” na kojem su se bavili vlastitom genezom i ispitivanjem svog ranog zvuka, pa je ploča imala izrazito industrial prizvuk. Ove godine objavili su i EP s nekoliko verzija pjesmuljka “Love Is Still Alive” i sve od navedenog moglo se naći u programu sinoćnjeg koncerta u Tvornici.
I našlo se. Ali koncert je počeo veoma neobično. Imao sam osjećaj kao da ću pisati da nikad nismo gledali čudniji Laibach. Set je otvoren polusatnom “Love Is Still Alive” instrumentalnom suitom koja navodno istražuje različite glazbene stilove iz povijesti, ali uglavnom je zvučala kao psihodeličan jam s flojdovskim klavijaturama, reskom gitarom i pulsirajućim basevima. Na samom kraju kompozicije pojavili su se i pjevači te otpjevali vokalnu verziju pjesme, a zatim se cijeli bend povukao na 15-minutnu stanku, što je publiku uglavnom ostavilo zbunjenom i ne pretjerano zadovoljnom.
Kad su se vratili, krenuli su u izvođenje dvaju odabranih brojeva s “Wir sind das Volk”, otvorivši s “Ordnung und Disziplin” koja se pokazuje kao vjerojatno jedini izvadak s ploče koji bi se mogao zadržati na budućim setlistama. Uslijedila je i “Ich bin der Engel der Verzweiflung”, a zatim i dva broja s albuma “Also sprach Zarathustra”. Prvo smo čuli “Das Nachtlied I” koju otvaraju stihovi koji su dali ton cijelom nastupu “Dunkel ist die Nacht”, jer noć s Laibachom bila je mračnija od svih zajedničkih druženja u posljednjih nekoliko godina, a zatim i “Als Geist”. Ovaj komorni materijal u klupskoj atmosferi nije zaživio jednakom snagom kao primjerice u Lisinskom, ali odabir je svakako bio zanimljiv. Mračno ozračje je nastavljeno s novim parom pjesama, ovaj put sa “Sketches of the Red Districts” s kojeg su izdvojene “Glück Auf!” i “Lepo – Krasno”, a zatim je uslijedila nevjerojatna eksplozija zvuka koja nije popustila do samog kraja koncerta.
“Smrt za smrt” je vjerojatno jedna od najbrutalnijih pjesama ikad napisanih na ovim prostorima, a ne sjećam se kad sam je čuo da je zvučala tako brutalno kao sinoć, jednostavno je tjerala stravu u kosti. Ništa slabije nisu udarale ni “Krvava gruda – plodna zemlja” i “Ti, ki izzivaš” s “Nove Akropole” koje su zaključile glavni set i protresle Tvornicu u kojoj je napokon zvuk bio fantastičan, čak i na sasvim rubnim pozicijama u ravnini s pozornicom.
Samo te zadnje tri pjesme bile bi dovoljne da zaboravimo prilično kvrgav početak i sinoćnji nastup proglasimo jednim od najboljih izdanja Laibacha u Zagrebu u zadnje vrijeme. Ali, bend se vratio na bis i izveo Cohenovu “The Future” koja se odmah pokazala kao fenomenalan komad live seta i instantnim klasikom za budućnost. Pjesma je pokazala i ono što su svi već trebali znati, a to je da je Leonard Cohen najveći među svim darkerima kada to želi biti. Odmah zatim zakucali su još jednu obradu, “Sympathy for the Devil” The Rolling Stonesa i potpuno razvalili. No, ni to publici nije bilo dovoljno, pa su iscijedili još jedan bis na kojem je Marina Martensson fenomenalno otpjeva bondovsku temu “The Coming Race” iz istoimenog nastavka filma “Iron Sky” o nacistima na Mjesecu.
Laibach je jedan od najpromišljenijih bendova na ovim područjima i nikako ne treba sumnjati da je cijeli koncept planiran, od zbunjujućeg početka, preko komornog srednjeg dijela, pa sve do fascinantnog finala koje je trajalo i raslo iz pjesme u pjesmu. Laibach je bend koji baš nikada ne razočara. Bilo u koncertnoj dvorani, na krovu ili u podrumu muzeja ili u manjem klubu poput Tvornice, pjevali pjesmice iz “The Sound of Music” ili brutalne krikove s prvih albuma, štogod rade mora se doživjeti. Stoga jedva čekamo listopad, jer je već najavljeno da se vračaju u Lisinski izvesti spomenuti “Alamut”, djelo nadahnuto pričom iz Perzije iz 11. stoljeća koju je prepričao slovenski pisac Vladimir Bartol.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
