Nemoguće je tek tako opisati nevjerojatan utjecaj koji je glazba Huddieja Leadbettera, poznatijeg kao Lead Belly, imala na razvoj američke glazbe, ali pojavom ove zbirke svih Huddiejevih snimaka na pet diskova, primorani smo pokušati.
Prije Lead Bellyja glazbena industrija nije postojala. Najveći američki folkloristi otac i sin John i Alan Lomax išli su po američkim kaznionicama gdje bi snimali crne robijaše kako pjevaju gospel i blues. Među kažnjenicima posebno se isticao Huddie Leadbetter, čija je snimka “Goodnight Irene” izvođača konačno proslavila pa je peticija podnesena guverneru Oscaru K. Allenu rezultirala oslobođenjem Leadbettera nakon što je odslužio minimum kazne za ubojstvo.
Lead Belly će se guverneru kasnije odužiti pjesmom, a postat će prvom crnom glazbenom zvijezdom, putovati zemljom i nastupati, šireći svoje enciklopedijsko znanje folk, blues i sve ostale glazbe toga vremena. Zbirka “The Smithsonian Folkways Collection” sadrži sve studijske i brojne radijske i ine snimke koje je Lead Belly za vrijeme karijere snimio. Pustite bilo koji od pet diskova i čut ćete vjerojatno prve snimke bezbrojnih pjesama koje i sto godina kasnije svi obrađuju, čut ćete korijene američke glazbe toliko duboke i snažne da će ostati kosturom glazbe koja će se snimati i u narednih sto godina.
Pjesme samo s prvoga diska nadahnule su ili su ih obrađivali između ostalih: Tom Waits (Goodnight Irene, Fannin Street), Billy Bragg (The Bourgeos Blues), Creedence Clearwater Revival (The Midnight Special, Cotton Fields), Bruce Springsteen (John Henry), Nirvana (Black Girl, Where Did You Sleep Last Night), Johnny Cash (Rock Island Line), Led Zeppelin (The Gallows Pole). Treba još dodati i Roryja Gallaghera (Out on the Western Plain), Boba Dylana (Duncan and Brady i brojne druge), Nicka Cavea, Jona Spencera i Ram Jam (Black Betty), da ne ulazimo uopće u svakog blues ili folk pjevača koji je ikada stupio na scenu.
Lead Belly je otac i majka svima. Nije ovdje riječ tek o folku i bluesu, te konzekventno, rocku. Lead Belly je bio znalac u svim disciplinama američke glazbe. I usprkos često pucketavom zvuku, ove snimke i danas zvuče živahno i razigrano. David Byrne u svojoj knjizi “Sve o glazbi” piše kako je Lead Belly bio prvi produkt glazbene industrije, jer su ga menadžeri namjerno odjevali u radničke kombinezone na nastupima, kako bi bio više u skladu sa imidžom seoskog radnika kakvog je publika zamišljala.
Na radijskim snimkama imamo priliku čuti pri najavama pjesama kako je bio u jednakoj mjeri prenositelj znanja o korijenima pjesama koliko i izvođač i pripovjedač. Ako se za jednog izvođača može reći da je probudio interes cijele generacije za narodnu glazbu u desetljećima koja su slijedila, to je svakako bio upravo on. Bez Lead Bellyja ne bi bilo Dylana, a tko zna kakav bi to svijet glazbe bio da Dylana nije bilo. O takvom svijetu ne vrijedi razmišljati.
Prvi put okupljene sve Lead Bellyjeve snimke jedan su od dokumenata vrijednosti jednake određenim zbirkama pojedinačnih autora koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Iako, iskreno, osim kompletnih snimaka Hanka Williamsa, ne znam što će mi ostali prsti.
Ocjena: 10/10
(Smithsonian Folkways Recordings, 2015.)