Reizdanje koje je po izlasku izdominiralo hrvatsko diskografsko tržište i dan danas sjaji kao dragulj nekadašnje jugoslavenske glazbene produkcije.
Nekako mi se prikladnim čini početi ovaj tekst jednom informacijom nevezanom za sam album, već više kao ilustracija tužne činjenice potkapacitiranosti shvaćanja značaja kulture kad je riječ o glavama političara na Balkanu.
„Povjerenstvo za glazbenu djelatnost smatra da su gramofonske ploče zastarjele i da njihova primjena nije u širim razmjerima“, odgovorila je to makedonsska ministrica kulture Bisera Kostadinovska-Stojčevska nakon što su, kao što se vidi iz priloženog, na najvišoj državnoj instanci odbijeni projekti za financiranje tiskanja gramofonskih ploča jednom makedonskom izdavaču koji se trudi važnu modernu glazbenu povijest Makedonije ponovno aktualizirati. Dakle, cijelo jedno povjerenstvo je okupljeno kako bi se javno dokazalo kako nema pojma o temi za koju je sazvano. Naime, ta vijest se u makedonskim medijima pojavila sredinom veljače ove godine, baš u trenutku kad je tri tjedna uzastopno vinilno reizdanje albuma „Kao kakao“ makedonske grupe Leb i sol bio najprodavaniji album u Hrvatskoj po službenim mjerenjima HDU-a i ZAPRAF-a.
To izdanje iz sad već davne 1987. godine je Croatia Records 2022. poslala u famozni britanski Abbey Road Studios i platilo da se originalni master s magnetofonskih vrpci u tzv. half-speed tehnologiji priredi za reizdanje na istim onim gramofonskim pločama koje je gore spomenuto povjerenstvo procijenilo zastarjelim formatom. Tko je tu pametan, a tko pojma nema, nije teško zaključiti, posebno ako se uzme u obzir i informacija da je u tjednu kad čitate ovaj tekst Metallica kupila jednu od najvećih tvornica vinila u SAD-u.
Da stvar bude zanimljivija, „Kao kakao“ je glazbeno djelo koje je u potpunosti nastalo u glavnom gradu Makedonije u tada glasovitom M-2 studiju koji je bio na glasu kao jedan od najmodernijih u bivšoj Jugoslaviji i u kojem je snimalo i Bijelo dugme. Pa sad, zar ne bi u nekom happy endu nekog paralelnog svemira bilo apsolutno normalno da jedna ministrica kulture Makedonije na sva zvona udari zvoniti o novom diskografskom uspjehu najveće makedonske grupe svih vremena u prijateljskoj Hrvatskoj, a ne da u tom svakako značajnom trenutku okuplja ‘komisiju za toplu vodu’ koja ne uspijeva otkriti istu čak i kad špricaju vodoskoci u jednoj od republika bivše nam zajedničke tvorevine? Bilo bi. Ali Balkan nam je takav kakav jest, pun kontrasta, od izvrsnih talenata do skučene zatucanosti.
No vratimo se svijetlim momentima, tj. ploči „Kao kakao“ iz 1987. koja se pokazala ključnom u karijeri grupe Leb i sol i koja uistinu pripada u krug onih izdanja iz bivše države koja zaslužuju Abbey Road half-speed mastering tretman. U agendi nastajanja ovog albuma važno je znati da je prije nje bend došao do faze zasićenja. Kraj se nazirao. Stari Leb i sol, onaj instrumentalni koji je famozno pomirio makedonsko etno nasljeđe i zapadni jazz i rock udario je u plafon ex-Yu tržišta. Postigao je uspjeh i tiraže koje je mogao postići u spomenutom narativu, tj. klubovi su uvijek bili puni, ali za dominantni ulazak u dvorane trebala je drukčija priča.
Trebalo je ući u pop, tj. pop rock, a taj narativ zahtijevao je jedan novi, drukčiji Leb i sol. Postava se tada proširuje za Kirila Džajkovskog, iznimno talentiranog klavijaturistu iz grupe Bastion, i saksofonistu Gocea Micanova, te ženske prateće vokale koje su otpjevale Ana Kostovska i Dragana Šarić alias Bebi Dol. Da je u pitanju bio ‘jaki žeton’ na koji je igrao i izdavač tj. Jugoton za koji je grupa već u tom trenutku imala tri objavljena albuma, govori u prilog i djelomično angažiranje Arsena Dedića kad je riječ o lirici.
U glazbenom segmentu gledano, iskorak je bio ogroman jer je i dan danas itekako čujno koliko je „Kako kakao“ izmješteno poglavlje u opusu grupe. Leb i sol je na ovom albumu doslovce spalio sve mostove iza sebe kako bi bez bremena, ali s velikim iskustvom, mogao iznjedriti uradak kakav su u to vrijeme mogli samo američki i britanski maheri. U potpunosti su se odrekli instrumentala kao i karkterističnog naslanjanja na makedonsku etno tradiciju, dakle svojih najjačih aduta.
Zasigurno je bilo teško iznaći pop formu u kojoj je Vlatko Stefanovski bio centralna pjevačka figura, no i tu je napravljen odličan odmak od kompletne tadašnje ex-Yu produkcije, te kao da je odabrana nit vodilja karakteristična za američke supergrupe. Leb i sol na „Kao kakao“ kao da je ušao u čizme grupe Steely Dan, ali je stvoren hibrid u kojem su se izuzetno isticale električne gitare, koje su strateški bile raspoređene, skoro pa na kapaljku, ali na tim mjestima gdej su vladale Stefanovski je ‘rezao glave’ konkurenciji, čak koketirajući i s heavy metalom, što je tada, vjerujte, bio hod po rubu, dok je pak saksofon donio prodorni pop moment.
S novim zvukom, pristupom i ozračjem pogodio se i trenutak da je te 1987. Jugoslavija bila spremna za ovako nešto, u smislu da je bio itekako dobrodošao ozbiljan rock album koji ne igra na jeftine štoseve jer je rock mainstream već počeo zaudarati. Vodeća imena počela su raditi eskpade u kojima je sam taj pojam rocka pao u drugi plan, u smislu da je Dugme sve više postajalo pastirsko, Riblja čorba sve sumornija, a Valjak se napajao na pop obrascima šezdesetih u kombinaciji s naslanjanje na tada recentne Dire Straits.
Već prva „Mamurni ljudi“ kontrastno svom nazivu donosi val nadahnute svježine, naredna „Kao kakao“ kao i „Skopje“ na B strani su se nametnule kao ultimativni hitovi benda, „Femme Fatale“ došla kao izvrsni art-rock meddley prije nego A stranu zatvori „Čuvam noć od budnih“, po skromnom mišljenju autora ovog teksta, najbolja balada iz Leb i sol kataloga.
Istom autoru je također „Kriza tridesetih“ koja otvara B stranu i dalje jedna od najbezbrižnijih pjesama koja u sebi nosi naziv „kriza“, skoro pa neki chaplinovski ironično-komični moment. Jednako bezbrižno „Autoput“ potom vozi slušatelja na glavnu traku tadašnjeg američkog mainstreama, da bi „Igraj“ igranku avangardno obojalo ritmom puno bližem našem mentalitetu. Predzadnja „Skopje“ je kulminacija te igranke i apsolutno podiže sva očekivanja, kao što i odaje jasnu geografsku oznaku nastanka ovog djela, jezikom i ritmom. Posljednja „Čekam kišu“ dolazi kao inteligentan floydovski balans poletne B strane vinila, kao što se s naknadnom pameću može reći da i njen tekst odzvanja proročanski kao kraj ‘jugoslavenske igranke’, koji se te 1987. ipak nije nazirao.
„Kako kakao“ i dan danas je moćna ploča, posebno nakon half-speed mastering zahvata koji je omogućio da jedan od najbolje produciranih uradaka u bivšoj državi ponovno zasja jarkim bojama, kao i Gauguinova slika na njenoj naslovnici. Uostalom, i svijet je opet zamućen, kao kakao.
(Jugoton 1987. / Croatia Records, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
