Led Zeppelin ‘IV’ i ‘Houses Of The Holy’ – vrhunac hard rocka i zaokret

U drugoj rundi objavljivanja Deluxe i Super deluxe izdanja Led Zeppelina objavljena su dva albuma; četvrti i ‘Houses Of The Holy’.

Remasterirani albumi Led Zeppelin 'IV' i 'Houses of the Holy'
Remasterirani albumi Led Zeppelin ‘IV’ i ‘Houses of the Holy’

Jimmy Page je očigledno s razlogom usporio ritam, u prvom valu objavljeno je prva tri albuma, jasno je da želi da se i u 2015. u cjelosti priča o najvećem hard rock bendu svih vremena. A ovdje je naravno i ovog puta riječ o preslušavanju 180 gramskih vinilki Deluxe izdanja obogaćenih originalnim studijskim demo bonusima.

Eponimni četvrti album originalno objavljen 1971. predstavlja tako vrhunac hard rocka i po zvuku, i po pjesmama i po stapanju s konceptualnim misticizmom, konkretno u ovom slučaju s literarnom fantastikom J.R.R. Tolkiena, a upravo je ovo posljednje kreiranje glazbe kao ekstenzije mitova i legendi postalo temelj za cijeli jedan pravac koji je kasnije dobio naziv heavy metal. I sam album je tada bio prezentiran kao neimenovano mitsko poglavlje. Niti je imao naziv, niti je bio nazvan imenom benda. Zzbog simbolističkih potpisa članova benda jedno vrijeme je bio zvan i „Zoso“, da bi se s godinama uvriježio jednostavniji naziv „IV“.

Otvaranje albuma je i dalje jedno od najboljih. Prvi udarac slijedi s „Black Dog“, potom tenziju i ritam još više podigne „Rock And Roll“. Nakon toga blok ‘epike’; „Battle Of Evermore“ kao da sublimira sav akustični folk s prethodnog albuma „III“ ulaskom u Tolkienov svijet u kojem se famozno isprepliću vokali Roberta Planta i pjevačice Sandy Denny koji kao da su u sferi vilenjačkih pjesama o kojima je Tolkien toliko pisao u „Gospodaru prstenova“. I onda „Stairway To Heaven“ – himna svih himni. Što god da je Jimmy Page naknadno ‘čačkao’ u post-produkciji, dobro je ‘iščačkao’ jer ovi vinili iz Deluxe izdanja za dobru nijansu imaju jači taj potmuli huk cjelokupne slike. Sa završetkom „Stairway To Heaven“ opet biva jasno da je riječ o jednoj od najboljih A strani jedne rock ploče svih vremena. No ono još zanimljivije, jest svjesnost Pagea, Planta, Jonesa i Bonhama, koji su u to vrijeme gotovo i živjeli skupa tijekom kreativnih procesa, da B strana mora biti nešto drugo, jer su već u prvoj polovici postigli klimaks.

S jako naglašenim klavijaturama u „Misty Mountain Hop“ (za koje je bio zadužen John Paul Jones) de facto se događa druga revolucija na istoj ploči, a to je da Led Zeppelin ulaze u područje plesne glazbe. „Misty Mountain Hop“ poziva na gibanje na način kako grupa to do tada nije radila, a još veća, nazovimo je provokacija afričkog ritma slijedi s „Four Sticks“. Da ne bude zabune, Led Zeppelin su umočeni u blues od samog nastanka, ali „Misty Mountain Hop“ i „Four Sticks“ provociraju drugu vrstu ‘crnog zvuka’ i upravo se one mogu uzeti kao zametak puno veće promjene u zvuku koje su uskoro uslijedile.

Nakon „Four Sticks“ mudro je umetnuta „Going To California“ kao hippie hommage Johnu Phillipsu i Scottu McKenzieju i svima koji su 67. hrlili u San Francisco s cvijetom u kosi. A sve zatvara grandiozna „When The Levee Breaks“ ujedno i posveta Memphis Minnie, i dan danas jedna od najmoćnijih blues rock pjesama. Što se tiče studijskih demo dodataka na zasebnom vinilu, osim malo drugačije vokalno aranžirane „Black Dog“ sve ostalo ne nudi neke odmake. Iskreno zanimljivija mi je bonus priča s albuma „III“.

„Houses Of The Holy“, album koji je objavljen dvije godine nakon ‘četvorke’ (što je u to vrijeme bila prilično velika pauza između dva albuma) natjerala je mnoge tadašnje fanove u plač. Olovni cepelin odletio je dalje. Povratka na staro više nije bilo. I opet je to bila pravilna odluka. „Hoses Of The Holy“ danas zvuči kao moderna ploča; isprepletena utjecajima i igranjem sa stilovima. Zeppelini su pak s uvodnom prog rock vratolomijom „Song Remains The Same“ i njenim naslovom bacili sugestiju da ‘pjesma ostaje ista’, tj. da se pristup glazbi od strane samog benda i dalje nije promijenio, no mnogi nisu mogli i htjeli pratiti taj korak. Za takve je utjeha bila u već spomenutoj „Song Remains The Same“, zatim „Over The Hills And Far Away“ i dvije ujedno po minutaži najduže, turobno sjetne „Rain Song“ i „No Quarter“, što je svakako se mora priznati sasvim dovoljno, a pored toga se radi o izvrsnim komadima kojima su Zeppelini otvarali atmosferičnost vlastita izričaja na jednom sasvim novom nivou što se ubrzo vidjelo i čulo na koncertima.

No prava ljepota albuma leži u tome kad se spoji s ‘drugom stranom medalje’ kroz koju se čuje paralelni stilski razvoj benda. Koliko su sa spomenutima razvlačili barijere hard rocka, s ove druge strane su hrabro kročili kroz crni zvuk. Tvrdi funk „The Crunge“ koji zatvara A stranu opet je korak dalje u smjeru započetom s „Misty Mountain Hop“ i „Four Sticks“ na prethodnom albumu, da bi za kraj podvlačenjem crte s „Ocean“ kao posljednje na B strani još jednom bio dat naglasak na utjecaj Jamesa Browna. „Dancing Days“ pak osvaja svojom lepršavošću kao što definitivno odašilje jasni signal koliko današnja pop i rock glazba pije vodu s izvora na kojem su Zeppelini bili te 1973., kao što je i dalje nevjerojatna svježina poskočne „D’yer Mak’er“ koja sa pokazala nevjerojatno inspirativnom za mnoge glazbenke potpuno oprečnih stilova (Sly & Robbie su je obradili u reggae maniri, Sheryl Crow i Great White su se desetljećima poslije držali originalne forme, a uhvatila je se čak i Lady Gaga). Ploča s demo snimkama albuma na tzv „Companion Discu“ donosi više uzbuđenja od one sa sesiona albuma „IV“, upravo zbog osjetno naglašenog kreativnog procesa u kojem je bend ispipavao teren na kojem se tek zatekao, čak je i „Song Remains The Same“ izvedena kao prilično grubo definirani session instrumental iz kojeg se ne nazire da bi uopće mogao biti podesan i za pjevačku liniju, a to je svakako ona vrsta bonusa koju žele čuti kolekcionarske uši.

Ono što po redoslijedu objavljivanja slijedi u skorašnjoj budućnosti je „Physical Graffiti“ što će sigurno biti zasebno poglavlje, a moglo bi biti i bonusa ‘kao u priči’ jer je riječ o najslojevitijem i najvažnijem djelu druge polovine diskografske karijere ovog velikog benda. Dakle, Vi ste na potezu gospodine Page.

(Svi albumi: Atlantic Records / Dancing Bear, 2014.)

Saznajte više: Led Zeppelin I, II i III – tri masivna stupa rock and rolla

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X