Led Zeppelin ‘Physical Graffiti’ – krajnji domet hard rocka

Reizdanja nanovo remasteriranih proširenih albuma Led Zeppelina u ‘režiji’ Jimmyja Pagea u manje od godinu dana došla su do LP-ja ‘Physical Graffiti’.

Led Zeppelin 'Physical Graffiti'
Led Zeppelin ‘Physical Graffiti’

Šesti studijski, dvostruki, album Led Zeppelina ove je godine navršio punih 40 godina od svog objavljivanja. On je za Led Zeppelin ono za što Englezi i Amerikanci koriste riječ „cornerstone“ – dakle ključni i važan trenutak nakon kojeg više ništa nije bilo isto. Upravo zbog toga njegovo reizdavanje nije se dogodilo ‘u paketu’ s nekim drugim albumom kao što je bilo do sada. Za Pagea, Bonhama, Planta i Jonesa „Physical Graffiti“ bio je sažimanje bluesa i hard rocka početka karijere, s jedne strane, i eksperimentalnih izleta i traženja novog zvuka s prethodnog „Houses Of The Holy“, s druge strane, u jednu kompaktnu dugosvirajuću cjelinu. I publici i kritici bilo je jasno da je riječ o remek djelu koje je sebi imalo sve dotadašnje postulate hard rocka i uz to još unijelo novine koje su u budućnosti postale standard za sve one koji su naginjali ka ‘teškom zvuku’.

Ta novina najviše se može iščitati iz pjesme „Kashmir“ koja je zatvarala B stranu prve ploče. Repetitivni riff koji ‘ne namjerava stati’ već se ‘beskonačno vrti u loopu’ potičući pogodnu atmosferu za iskonsko padanje u trans bilo je nešto što se do tada nije moglo čuti. Time je razbijena do tada česta upotrebljavana forma (koje su se i Zeppelini držali) da minutaža nije problem ako se stalno fila solima, promjenama tempa i bridgevima. „Kashmir“ je bio sušta suprotnost, no ne samo ona. Ta pjesma bila je samo kruna iste vizije, ali u kraćoj minutaži koja je započela s uvodnim pjesmama „Custard Pie“ i „Rover“.

Na tu hrabru koncepciju legao je i najbolji roots blues koji su Zeppelini do tada snimili, a to je „In My Time Of Dying“ – 11-minutni egzorcizam, mutant zvuka slide gitare Delte i podivljalog rock ritma – pjesma koja je otpuhnula sve dotadašnje primisli da je „Since I’ve Been Loving You“ s trećeg albuma najbolji komad Zeppelinskog bluesa.

Na drugoj ploči „Physical Graffiti“-a pak dominira sukus epike, keltskog folka i američkog countryja na način kao da je riječ o nekom filmskom soundracku, a ne rock albumu sve do završnog dijela kad Zeppelini s „Boogie With Stu“ i „Black Country Woman“ odaju počast bluesu da bi sa „Sick Again“ još jednom podcrtana misao formule koja je započela s „Custard Pie“.

Jednostavno nakon „Physical Graffiti“ se u hard rocku više nije imalo što za reći u dekadama koje su dolazile. Morao se punk rock dogoditi ubrzo nakon toga jer je najznačajnije poglavlje hard rocka bilo ispisano. Led Zeppelin je poput najmoćnijeg predatora tiranosaura potamanio sve oko sebe, pa i sebe jer je „Physical Graffiti“ ostao nenadmašen i za sam bend. Nitko tko se probijao u glazbi više po zakonitostima hard rock paradigme nije mogao krenuti s te točke. To je bila točka nakon koje je bio potreban restart. Danas je i više nego jasno da su rock u drugoj polovici 1970-ih morali spašavati brojni ‘troakordni glodavci’.

Vinilno reizdanje albuma „Physical Graffiti“ i danas nakon 40 godina kroz zvučnike ‘gazi’ moćno, masivno, neokaljano i smisleno od prve do posljednje sekunde.

Što se pak bonusa tiče odnoso tzv. „Companion Disca“ to je također najbolje složen ‘work in progress’ koncept u odnosu na ostalih pet albuma grupe koji su objavljeni u ovom formatu.

Počinje s „Brandy & Coke“ čiji jeftino-dvosmisleni naziv je kasnije pametno promijenjen u „Trampled Under Foot“, ona u svojoj sirovoj verziji i ne odskače od one snimljene na albumu, no već s kratkim ranim demom „Sick Again“ na vidjelo izlazi Pageovo promišljanje rifova. Inicijalni grubi miks „In My Time Of Dying“ (s Plantovim pjevanjem) je i u ranoj fazi bio bomba (iako je autoru ovog teksta ta pjesma u bilo kojem bootleg obliku uvijek ‘bomba’ – čak i kad je loše snimljena), no najveći biser bonus izdanja je „Everybody Makes It Through“ iz koje je nastala „In The Light“ i od koje je samo preuzet refren i najprepoznatljiviji bridge da bi sve ostalo bilo kompletno zamijenjeno. Najveći biser stoga jer je „Everybody Makes It Through“ daleko lošija pjesma od „In The Light“ u koju se izrodila, nešto malo više od prosječne sentiš šprance. Njena preobrazba u „In The Light“ možda najplastičnije dočarava cijeli razvojno-kreativni put albuma na kojem su Bonham, Plant, Page i Jones htjeli izbjeći bilo kakvo klizanje u prosječnost ili ono što se do tada moglo čuti ne samo kod njih, već i drugih bendova na sceni.

„Boogie With Stu“ snimljen u mobilnom studiju Rolling Stonesa producijski vuče ‘repove’ koji u mnogočemu podsjećaju na zvukovlje Stonesovog „Exile On Main Street“  snimljenog na istoj opremi. „Driving Through Kashmir“ u grubom orkestralnom miksu poput miksa „In My Time Of Dying“ i za razliku od „Everybody Makes It Through“ ne odskače previše od svima dobro poznatog originala što je pak dokaz kako su Zeppelini imali jasne markere glavnih poglavlja, ali da je najviše posla bilo upravo oko pjesama koje su bile njihove poveznice.

Voljeli ili ne voljeli Led Zeppelin, voljeli ili ne voljeli hard rock, ako vas imalo zanima moderna glazba, bar ovaj album trebate poslušati. U njemu je puno ključeva koji otključavaju brave moderne glazbe općenito.

(Swan Song/Dancing Bear, 1975./2015.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X