Ove pjesme već i kao nacrti daju naslutiti Hazlewoodov velemajstorski potencijal koji će ga desetljeće kasnije lansirati među glavne hitmejkere nekih od najbolje naslovjenih žanrova u povijesti glazbe kao što su “kaubojska psihodelija” i “saharinski underground”.
Lee Hazlewood, majstor je kantautor country pop glazbe iz čijega su pera iznikli hitovi koji su poharali svjetske ljestvice poput “These Boots Were Made for Walking” u izvedbi Nancy Sinatre te slavni dueti “Summer Wine” ili “Some Velvet Morning” koji su na neki način također postali slavniji od svog autora. Sam Hazlewood karijeru je u glazbi započeo kao producent, vlasnik etikete i autor pjesama za druge izvođače, sve dok 1963. nije objavio prvi album svojih pjesama u vlastitoj izvedbi, ploču “Trouble Is A Lonesome Town” koja je do danas postala kultnim izdanjem s brojnim obožavateljima među glazbenicima i muzičkim znalcima diljem svijeta.
Priča kaže da je Lee snimio demo snimke ove ploče i nosio ih po studijima u nadi da će naći nekog zainteresiranog da ih uvali jednom od svojih izvođača kako bi ih snimio, sve dok ih nije čuo Jack Tracy iz Mercury Records koji je rekao da moraju biti objavljene upravo u tom obliku u kojem su mu prezentirane, s vokalima samoga Hazlewooda. Nakon toga započinje karijera puna uspjeha, premda Lee nikad nije postigao status megazvijezde, niti mu je težio.
Diskorafska kuća Light in the Attic koja u posljednje vrijeme objavljuje reizdanja Hazlewoodova kataloga došla je u posjed dviju vrpci koje je Lee snimio upravo u vrijeme nastanka pjesama koje će činiti njegov prvijenac, a riječ je o kućnim simkama na kojima čujemo tek njegovu gitaru i glas u prvim verzijama pjesama koje će sedam godina kasnije zaživjeti na “Trouble Is A Lonesome Town”. Te snimke sada su objavljene na kompilaciji koja nosi naziv “400 Miles From L.A. 1955-56”. Udaljenost iz naslova jest ona između Phoenixa i Los Angelesa, a to je put koji je Hazlewood u to vrijeme prevaljivao međugradskim autobusom noseći svoje snimke u velegrad u nadi da će ih netko prepoznati, otkupiti i pretvoriti u hitove.
Izgledno je da su upravo u tom autobusu i nastale neke od pjesama koje možemo čuti na ovoj kolekciji, poput “Cross Country Bus” koja je otvara ili kratki instrumental “The Country Bus Tune”. Kolekcija broji ukupno dvadeset i četiri pjesme, a deset od njih činit će Hazlewoodov prvijenac. Unatoč tome, predani lovac na Leejeve raritete mogao je uloviti velik dio ostalih naslova na raznim reizdanjima i kompilacijama, no ne u ovim najranije zabilježenim izvedbama. Neke od pjesama s “Trouble” (“Peculiar Guy” i “Long Black Train”) zabilježene su u solo demo verziji kao i onoj s bendom, a već i kao nacrti daju naslutiti Hazlewoodov velemajstorski potencijal koji će ga desetljeće kasnije lansirati među glavne hitmejkere nekih od najbolje naslovjenih žanrova u povijesti glazbe kao što su “kaubojska psihodelija” i “saharinski underground”.
Ove snimke otkrivaju i da je Leejev debitantski album od samog početka zamišljen kao konceptualna ploča čiju poveznicu tvore dva elementa. Prvi je glazbeni motiv naslovne pjesme koji se u raznorodnim oblicima javlja na početku svakog broja, a drugi je ono što mu neposredno slijedi, a to je govorni uvod koji priču iz pjesme koja će uslijediti dovodi u vezu s izmišljenim gradićem Trouble u kojemu se radnja odvija. Premda ovaj pristup stvara dojam o albumu kao nećemu višem od tek nasumične kolekcije pjesama, ovi uvodi nakon nekoliko slušanja postaju sve manje atraktivni, što u konačnici album čini slabijim od njegovog najslavnijeg izdanja s Nancy Sinatrom, “Nancy and Lee” i nekih drugih bisera iz bogatoga kataloga.
No to nikako ne znači da je riječ o izdanju koje bi bilo dopušteno zaobići. Upravo zato je i “400 Miles From L.A. 1955-56” vrijedan pogled u vrijeme nastanka ove važne ploče i, još više, jedne važne kantautorske karijere koja je proizvela neke od najboljih pop pjesama koje možda nikad niste čuli.
Ocjena: 8/10
(Light in the Attic, 2019.)