Damjan, Jelena i Leon odsvirali su kompletan novi materijal, uz dakako i nekoliko stvari s debija, bez iznimke ih podigavši na višu razinu, prvenstveno zato što su brutalno usvirani i skloni svojim pjesmama dodati još malo šusa.
Iako Jugoslavije nema već 33 godine, bendovi iz njenih nekadašnjih republika u kulturološkom je smislu moraju održavati živom. Niti jedan izvođač, svejedno dolazi li iz Zagreba, Beograda ili Ljubljane, tako ne može imati nešto nalik karijeri ako redovno ne nastupa barem u glavnim ex-yu gradovima, pri čemu pod karijera mislim na neki normalan broj održanih koncerata i zadovoljavajuću fanovsku sljedbu.
U tom kontekstu ljubljanski post punk trio Lelee predstavlja gotovo idealan bend jer u svojoj postavi imaju Makedonca, Srpkinju i Slovenca, a višejezičnost, svakako jedan od njihovih zaštitnih znakova i ono po čemu ih je najlakše razlikovati od ostatka scene, čini ih razumljivima i bliskima čak i publici u najudaljenijim dijelovima bivše države.
Tu teoriju u određenoj je mjeri demantirala posjećenost koncerta koji su u subotu održali u Attacku i kojem je prema slobodnoj procjeni prisustvovalo pedesetak ljudi, no ako je suditi po reakcijama okupljenih tijekom i nakon svirke, na idućem zagrebačkom nastupu trebalo bi ih biti barem trostruko više, posebno ako se usmena predaja i ona putem društvenih mreža još jednom pokažu idealnim propagandnim alatom za rock ‘n’ roll sastave.
Večer koju je basistkinja Leleea Jelena Rusjan precizno opisala kao “trokut Zagreb – Skopje – Ljubljana“ započela je nabrijanim setom lokalaca zvanih D., trojke proizašle iz Superval priče. Nisam dovoljno upoznat s tom skupinom mladih bendova da bi ih išao rangirati po pitanju kvalitete, no u strogo sviračkom smislu svakako spadaju među najjače, što potvrđuju brojnim, ne baš jednostavnim elementima koje ugrađuju u svoj zvuk.
Tako se može čuti i klasičnijih i eksperimentalnijih rock podžanrova poput noisea i post rocka, kao i natruhe jazza te bezbroj puta korištene, ali i dalje efektne sporo-brzo i tiho-glasno dinamike. Istini za volju, često sve navedeno pokušavaju ugurati u jednu jedinu pjesmu, što donekle kvari dojam i ostavlja ih u kategoriji “work in progress“.
Sljedeći su se na pozornicu popeli Xarakiri iz Skopja za koje vrijedi dosta toga izrečenog za D. I oni se, naime, vole poigravati dinamikom spomenutom u prethodnom odlomku, uz pravo granatiranje fuzz rifovima koji su me podsjetili i na rani Mudhoney. Od ostalih referenci tu su neizostavni Pixies, povremeno čak i Jesus Lizard ili noise detonacije jednih Shellac premda ih od njih razdvajaju povremene funk, možda bolje rečeno mutant funk dionice na basu. Pred kraj se ta moćna zvučna slika malo razvodnila, no usprkos tome riječ je o obećavajućem bendu, posebno ako uzmemo u obzir da su tek na početku, odnosno da iza sebe imaju samo jedan EP.
Izvorni post punk trajao je svega tri-četiri godine, što bi se po količini i pogotovo eklektičnosti glazbe proizašle iz njega teško moglo zaključiti. Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, u taj su termin gurali sve od mračnjaštva Bauhausa i Siouxie & The Banshees preko pionirskog synth popa Garyja Numana do ljevičarskog punk-funka Gang Of Foura i Au Pairsa.
Lelee su iz svega toga uzeli ono najbolje, bilo da je riječ o gitari Damjana Manevskog smještenoj negdje između Andyja Gilla i Boba Quinea iz Hellovih Voidoidsa, muško-ženskim vokalima koji evociraju radove legendarnih X ili pomaknutu melodičnost škotskih The Rezillosa. Pritom ipak nisu zaboravili odakle dolaze pa je itekako primjetan i eho novosadskih Boya, dok su mi u rijetkim momentima u sjećanje dozvali i naše Punčke.
Aktualni album “Mora malo u crveno“ pridodao je i nešto psihodelije pa i etno elemenata, što ga je učinilo znatno superiornijim od sasvim solidnog prvijenca “Čuka bije pumpa“. Damjan, Jelena i bubnjar Leon Stoilković odsvirali su kompletan novi materijal, uz dakako i nekoliko stvari s debija, bez iznimke ih podigavši na višu razinu, prvenstveno zato što su brutalno usvirani i skloni svojim pjesmama dodati još malo šusa.
Uz to, bilo je više nego očito koliko guštaju na pozornici, zbog čega se doista čini kako u svojim rukama imaju sve potrebno za ulazak u prvu ligu regionalnog rocka. Sedamdesetak minuta svirke uz jedno vraćanje na bis proteklo je bez ikakvih padova intenziteta i kvalitete, a singlovi “Životinje“ i “Naprej“, emotivna “Rane“ te “Srce“ i “Čudo“ s prve ploče odzvanjale su mi u ušima još dugo nakon što sam napustio Attack.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
