Vladimir Lenhart složio je jedan od najintrigantnijih glazbenih hibrida ove godine.
Njegovih deset godina rada u glazbi rezultiralo je stapanjem etno zvuka Balkana s rockom i elektronikom na uistinu jedinstven i brutalan način. Vladimir Lenhart dobio je tako fantazmagorične glazbene krajolike koji vode tradicijski zvuk u sasvim nove okvire. Koliko je priču ogolio, toliko ju je zvučno idustrijalizirao u nekom suludom horor smjeru, kao da je sve predrasude Zapada prema Istoku želio još više potencirati – unijeti još više tjeskobe kroz spektar zvuka. Skoro pa bi ga mogli prozvati i balkanskim Alom Jourgensenom ‘ocem industriala’ kojeg znamo kao vođu nemilosrdne grupe Ministry.
Temelj Lenhartovih „Deuta“ čine fantastični vokalni napjevi pjevačica Mirjana Raić i Svetlana Spajić koji kao da su izvedeni na tradicijski a capella način, da bi potom na to brutalno umiksao ostatak zvučne slike, ne libeći se pri tom koristiti razne etno instrumentalne snimke ili pak furiozne hendrixovske eskapade na električnoj gitari (što je posebno akcentirano na posljednjoj skladbi „Kurvin vodenjak“ u kojoj je predstavljen čak i Lenhart Tapes Orchestra na čelu s Jovanom “Shpirom” Obradovićem).
„Lenhart Tapes“ je u svojoj srži svojevrsna estetika ogledala, nazovimo ga tako za ovu priliku; zaumnog odraza u koji Lenhart hipnotički zarobljava čula slušatelja koja draži ‘mitologijom’ koja kao da je bila skrivana pod vjekovnim slojevima prašine i skorene krvi i koju poput nekog ludog arheologa izvlači i oživljava.
Njegov pristup je hardcore pristup. Već s uvodnom pjesmom „Kuća Arifova“ on ‘prosijava’ slušateljstvo, tj. ako vas u kratkom roku ne zarobi surova estetika s kojom je već tu jasno da su ‘vrata balkanskog pakla’ tek otvorena, onda se sigurno nećete upuštati u ulaske u njegove naredne krugove. No s druge strane, ako vas uhvati hipnotički ritam koji kao da dobuje iz samog Mordora uz omamljujuće zurle i ostale egzotične zvuke puhaćih instrumenata, onda vas na ostatku puta ne čeka niti jedno razočarenje. Dapače!
Ubrzo postaje jasno da tu dubinu estetike koja je nastala na goloj patnji koja se nakupljala eonima može proizvesti samo Istok i to na način da u svoj plemenski obred može bez problema uvući i najšminkerskija zapadna okupljališta poklonika što etno, što electro zvuka. A to bi se po svoj prilici moglo i dogoditi, obzirom da raspolažem i s insajderskom informacijom da je prva vinilna tiraža ovog albuma gotovo planula i da među kupcima ima priličan broj DJ-a koji dijele fascinaciju s ovim što radi Vladimir Lenhart.
Rijetko koji uradak je istovremeno ukopan u davninu i bez zadrške zapakiran za budućnost, koliko je „Duets“ Lenhart Tapesa. Jedino što je maglovito jest to koliko je za ovakav brutalni udar spremna sadašnjost.
Ocjena: 9/10
(Novo doba festival / Pop Depresija, 2021.)