Slavni kanadski kantautor objavio je novi studijski album nakon osam godina diskografske hibernacije.
Nekako se stvorio dojam da Leonard Cohen u svojoj postbankrot fazi sve radi preko neke stvari. Za lovu. Možda to i stoji, no kao i takav, navodno nemotiviran, uspio je napraviti jedan od najboljih koncerata kojega je zagrebačka Arena doživjela. Nasilno reaktiviran iz duboke mirovine, Cohen je okupio vrhunski bend, zaigrao na nepoderivu kartu vlastite karizme i postigao da glazbeni svijet slavi njegov povratak poput kakvog vjerskog čuda.
Nakon turneje, tijekom koje je znao i kolabirati na pozornici, Cohen je objavio i album. Prvi studijski poslije osam godina posta. Ako se u Areni njegova nevoljkost i nije osjetila, album „Old Ideas“ nudi malo drugačiju realnost. Možda onu pravu. Leonard Cohen je, ako je suditi prema ponuđenih deset novih pjesama, umorniji, sjetniji i usporeniji nego ikada ranije.
Pa što sad? Pa ništa. To su otprilike oduvijek bili njegovi aduti , no ovoga puta izostao je Cohenov poslovični vic, duhovitost koju je znalački provlačio kroz svoje sumorne litanije, onaj trenutak u pjesmi kad njegova depresivnost ponudi dašak optimizma. Trenutak koji ga je činio intelektualcem među umjetnicima, sekunda samoironije između dva stiha u kojemu bi rekao puno o svom shvaćanju glazbe, a još više o sebi samome. Takva se sekunda osjeti samo u uvodnoj „Going Home“.
Što je ostalo? Ostala je njegova karizma, a to nije malo. Cohenov vokal i dalje je jedan od najugodnijih uhu. Njegovo naglašavanje riječi i njihovo naprasno rezanje, njegovo poniranje u baritonske dubine i dozirani umorni uzdasi, svi ti elementi koji su od ovog nesuđenog odvjetnika napravili globalnu glazbenu veličinu, još su tu. Ostala je i njegova urođena sposobnost da sklepa album koji će kritičari proglasiti „duhovnim“, u stihovima prepoznati njegova standardna eksperimentiranja s religijama i lucidna propitivanja o smislu života.
Leonard Cohen rijetko je kad albume nakrcavao zvukovima, a ovoga je ogolio koliko je mogao. Praćen snenim ritmom bubnjarske metlice, prebiranjem po akustičnim žicama, gudalom po violončelu i jednokratnim izdahom u usnu harmoniku, Cohen je stvorio poprilično komornu atmosferu, komorniju nego inače, što je valjda sasvim prikladno njegovim godinama. Da mu osamdeseta diše za vratom jasno je već od „Going Home“, primamljivi umjetnikov umor razliježe se i po „Show Me the Place“, „Anyhow“ i „Lullaby“. No, koliko god se trudio da svakim novim otpjevanim ili izrecitiranim slogom slušateljima nametne mišljenje da mu je kraj blizu, faktora x se ne može riješiti. Što Cohen više ponire u vlastitu kompliciranu nutrinu, to ga je ljepše slušati.
Ipak, na trenutke je malo i pretjerao. U „Darkness“, gdje nas uvjerava da „nema budućnosti“, zazvučao je kao da odrađuje posao, da pjeva s rukama u džepu i jedva čeka da producent kaže: „Dosta za danas, idemo doma“. S druge strane, „Crazy to Love You“ je u tri minute aranžmanski potpuno izdahnula.
Jak adut albuma je kolaboracija sa ženskim vokalima, koji Cohena posebno dobro „dižu“ u „Come Healing“ i „Different Sides“, možda i ponajboljoj pjesmi na „Old Ideas“. Nešto drugačije ozračje od ustaljenog postigao je u „Banjo“, gdje vokalom vozi po blues stazi, a podlogom po countryju. Album skriva i katarzičnu, tipično cohenovsku, sedmominutnu „Amen“, koja je već proglašena novom „Hallelujah“. Vidjet ćemo, onu potmulu snagu definitivno posjeduje…
Leonard Cohen snimio je iskreni album, jer drugačiji nikad nije ni znao, na kojem je nastavio razrađivati vlastite stare ideje. Album koji nećemo slaviti kao vjersko čudo, ali ćemo ga slušati s poštovanjem i ugodom u duši.
Ocjena: 7/10
(Columbia/Menart, 2011.)