Na svojem novom albumu Leonard Cohen svim znakovima upućuje na činjenicu kako bi mu mogao biti posljednji. Ono što je u nedavnom intervjuu za The New Yorker rekao izravno, da je spreman umrijeti, te u oproštajnom pismu svojoj nekadašnjoj muzi, Marianne Ihlen, na samrti, da je misli uskoro slijediti, na albumu izlaže nijansirano, pjesnički, ali na svakom koraku odaje dojam povlačenja crte i sređivanja računa.
Leonard Cohen napunio je osamdeset i dvije godine u rujnu. Na albumu “You Want It Darker” radio je godinu dana kada ga je starost dostigla bolovima u leđima i drugim nevoljama, te je gotovo odustao od cijelog projekta. Spasio ga je njegov sin Adam koji se prihvatio produkcije, te je Cohena uz pomoć medicinskog stolca postavio u studio, gdje je starac dovršio svoje vokalne dionice.
Adam je kao producent donio dobrodošao odmak u zvuku u odnosi na Cohenove prethodne albume, prvenstveno izgonom zastarjelih sintesajzera u korist profinjenih gudača. Smanjen je i udio ženskih vokala sestara Webb, iako su njihovi po prirodi prateći vokali na pjesmi “On the Level” u miksu gurnuti u prvi plan, što posljedično pjesmu koja bi lako bila otpisana kao ‘filler’ koji se referira na rif iz “Hallelujah”, čini zanimljivom zvjerkom po sebi.
Dvije pjesme koje otvaraju album su ono što se bez sumnje može nazvati instantnim klasicima. Naslovna “You Want It Darker” ranije je dijelom predstavljena u britanskoj seriji “Peaky Blinders”, da bi bila kao singl objavljena na Cohenov rođendan, točno tjedan dana prije službene objave albuma. Prve tonove pjeva muški pjevački zbor, koji donosi prvo dah mediterana u nečemu što uhu s ovog prostora budi asocijaciju na klapsko pjevanje, zatim moment nalik kršćanskom crkvenom zboru, da bi završilo u čistom hebrejskom refrenu “Hineni, Hineni. I’m ready, my Lord”, u prijevodu: “Ovdje sam, spreman sam, Gospode!” Time Cohen otvara temu spomenutu temu albuma – spremnost na oproštaj od života.
Druga pjesma, “Treaty”, po starom Cohenovom običaju, nastajala je godinama. Svaki stih vagan je i brušen, a rezultat je u najmanju ruku fascinantan. Kao što je u najslavnijoj pjesmi “Anthem” kroz pukotine i nesavršenost u sve ulazila svjetlost, ovdje u sve ulazi otrov: “I heard the snake was baffled by his sin/ He shed his scales to find the snake within/ But born again is born without a skin/ The poison enters into everything.” Ova će se pjesma vratiti i na kraju albuma u gudačkom aranžmanu i posljednjim Cohenovim obraćenjem dodatnom strofom u zadnjih četrdeset i pet sekundi albuma.
Ciganske violine na “Traveling Light” podsjetit će nas na baladu “The Gypsy’s Wife” s albuma “Recent Songs”, a pjesma “Leaving the Table” mogla bi se shvatiti kao manifest albuma. Cohen odlazi sa stola i odustaje od igre. Kao i ostali najbolji albumi ove godine “Blackstar” Davida Bowieja i “Skeleton Tree” Nicka Cavea i “You Want It Darker” za glavnu preokupaciju tako ima mirenje sa smrću. Bowiejev je skori odlazak na Blackstar najavljen u obliku umjetničke zagonetke, a smrt Caveovog sina za vrijeme snimanja albuma dala je pjesmama novo značenje. Smrt na “You Want It Darker” Cohenu dolazi kao stara prijateljica, netko koga je već predugo čekao. No, Cohen se pokazao kao iznenađujuće žilava zvijer koja je i pred kraj svog sedmog desetljeća na svijetu bila u stanju nizati svjetske turneje s trosatnim koncertima jednu za drugom. Puno puta je Cohen prijetio svojim odlaskom i mirio se s njim. Nažalost, vremenitost bitka kao izvorni ontološki temelj egzistencijalnosti neumitno ukazuje na činjenicu da mu je svakim sljedećim korakom taj odlazak jedan korak bliže.
Ocjena: 9/10
(Columbia / Menart, 2016.)