Objavljivanje Let 2 albuma za Let 3 predstavlja puno ozbiljnije ogoljelje od onog koje je grupa do sada nebrojeno puta u fizičkom smislu upriličila na pozornicama, i dobro je što u ovom obliku prezentirano ogoljenje drži vodu, kao što ima i smisla, jer nije frizirano i uljepšavano, a time i krivotvoreno.
Mrle je došao iz Termita, Prlja iz Umjetnika ulice. Riječki bendovi. Riječka punk priča. Bila je 1984. godina. Novi val koji je bio paralelno zagrebačko i beogradsko ‘natjecanje’ pretopio se u Yu pop koji je radio po sličnim pravilima kapitalističkog Zapada: faca je onaj tko više proda i napuni više dvorana. Na istom tom Zapadu točnije Velikoj Britaniji, post punk je već imao svoje heroje, ali je globalno bio tek u fazi klijanja. Kad se danas s dobranim vremenskim razmakom sluša riječki Let 2 jasno je koliko je taj bend neraskidivo vezan za post punk i koliko je u tih par godina svog postojanja bio apdejtan sa stvarnošću (koja se u tadašnjem Yu pop okruženju vjerojatno činila kao daleka glazbena budućnost). Bio je to prototip svega onoga što je kasnije postalo poznato kao Let 3. I bez tog prototipa nije moglo.
U njemu su se počeli kaliti Zoran Prodanović Prlja i Damir Martinović Mrle jedan od najpoznatijih domaćih glazbenih tandema na rock sceni. Tu su zajedno počeli rastezati granice poimanja svega što bi rock bend mogao biti, radeći od starta na tome kao na umjetničkom projektu, što je za to vrijeme svakako bila isuviše iščašena percepcija u krajevima u kojima rock nije bio umjetnost, već uveženi zapadnjački kič – dekadentna provokacija omladine.
Let 2 kao pokusni teren za percepcijsko širenje okvira i za glazbenike i publiku nije mogao postići nikakvu spektakularnu prođu u tadašnjim uvjetima, no bio je važan za prezervaciju i razvoj onoga što je kasnije prepoznatokao autohtoni riječki rock izričaj koji se od scena svih gradova tadašnje nam države razlikovao (kao i danas) u samom glazbenom pristupu njegovih aktera koji se i zbog geografskih uvjeta nisu mogli razmekšati i rasplinuti po brojnim gažama na turističkim hotelskim terasama. Bio je to i ostao zvuk lučkog i industrijskog grada, po mentalitetu bliži britanskom Bristolu nego toplom Mediteranu. Pjesme Leta 2 tako i odzvanjaju; potmule i surove, bez budućnosti, u njima je hladni gotički huk, u kojima Prljin glas ne pjeva već vodi apokaliptičnu misu u kojoj je od početka ‘teško letjeti’.
Ideja da Let 2 konačno ugleda svjetlo dana nakon trideset godina ima više smisla danas, nego recimo deset godina prije, jer Let 3 je morao napraviti sve što je morao (i u tih 10 godina) kako bi se s ovim izdanje zatvorio puni krug. Nekako se čini da bi sve bilo preuranjeno i da bi se fokus tada mogao svesti na usporedbe aranžmana i njihovih mana i kompariranje demo verzija klasika Leta 3 kao što su „Ne trebam te“ i „Sam u vodi“. Jest da je puno toga na „Punjeti“ u okvirima (kao i ćorsokacima) svog vremena, no očito je kako je konstrukcija bila postavljena u zdrave okvire, jer da nije tako isti ne bi izdržali brojne mutacije do današnjeg dana.
Objavljivanje Let 2 albuma za Let 3 predstavlja puno ozbiljnije ogoljelje od onog koje je grupa do sada nebrojeno puta u fizičkom smislu upriličila na pozornicama, i dobro je što u ovom obliku prezentirano ogoljenje drži vodu, kao što ima i smisla, jer nije frizirano i uljepšavano, a time i krivotvoreno, jer krivotvorenje prošlosti (pa tako i glazbene) je gotovo konstantna balkanska disciplina.
„Punjeta“ je dokaz da su od samog početka zajedničkog rada Mrle i Prlja htjeli put prokrčiti svojim, a ne tuđim ili posuđenim libidom, a to i jest razlog zašto ova kompilacija starih snimki ima vrijednost i šarm dugosvirajućeg zapisa jednog vremena.
Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2013.)