Dok je tišnjansku uvalu elektronikom obavijao posljednji The Garden Festival, šibenski je festival Regius slavio mali jubilej – peto izdanje čiju smo, avaj, samo drugu večer posjetili.
Gardenovsko je profiliranje subotnju večer učinilo, ironično, ponešto monotonom u odnosu na ostatak line upa posljednjeg 10. izdanja, pa je valjalo u novom kontekstu pristaništa i bivšeg TEF-a, pored mora, ali i obližnjeg sterilnog banjskog kluba nabrijanog estradnim biserima, posjetiti Regius. Autor ovih redaka posipa se pepelom prvonavedenog festivala po glavi zbog kasnog dolaska na Regius u trenutku odlaska BiH ska benda Sopot.
Kao najmlađi među izvođačima u nekadašnjem šibenskom tvorničkom pogonu, beogradski trojac Repetitor elanom očekivano kosi sve dotadašnje festivalske kolege. Tako gitarist Boris između ‘cugova’ čistog JD-ja grabi skokom pozorničke konstrukcije i pojačala, dok mu za leđima Milena žustro udara po bas bubnju i činelama. Bez ikakvih seksističkih implikacija, ‘razbija’ muški i stoga uobičajene sviralačke gestikulacije i pokreti djeluju vrlo snažno i srčano. Do dva ujutro, uz euforiju šibenske alternativne publike, balkanski ‘the next best thing’ doslovce praši šljunčanim terenom, kad ih nasljeđuju rock veterani Let 3 s napokon nešto osvježenim modnim izričajem.
Na teritoriju ideoloških protivnika, uzbudljivo je vidjeti kako Let 3 može postati headlinerom, unatoč međusobnom javnom animozitetu i prepucavanjima kakve smo između brkatih Riječana i regularnih HDZ-ovaca imali prilike čitati. Tipizirani svojim poslovičnim brcima, Letovci u kičastim-kolaž kombinezonima kao zvijezde večeri pokazuju od koga su prethodni mladci učili ophođenje pozornicom. Vječito satirični prema hrvatistanskom i sveeuropskom sindromu kolažiraju simbole buržujske trulosti: od monetarnih do, dakako, religijskih motiva.
Još jedan retrospektivni nastup dokazuje da jesu krucijalni dio kanona hrvatskoga rocka, pa se dalo jasno vidjeti barem dvije generacije posjetitelja. Uz ponekog vršnjaka originalnog dvojca benda, balansirala se demografija onih u tridesetima i nekih novih klinaca koje je nekako toplo i milo vidjeti kako su ushićeni u vokalnoj sinkronizaciji profane kritike Leta 3. Neki novi tinejdžeri pjevaju uspješnice s “Jedine” ili “Two Dogs Fuckin'” koje su im kronološki predvodile.
Ovaj moment potiče upečatljivost Mrleta i Prlje na pozornici: dok se Mrle majmunira i skače kao da je jedan od onih iz prvih redova publike, Prlja navlači ružičasti kaput od lažnog krzna, uskače u previsoke potpetice, nad kojima se nadvijaju crni halteri. Ova modna izjava priziva rane dane s početka devedesetih kada su (doslovce) pokazali muda i među prvim rockerima u nas pokazali što je camp i drag u rocku, a što će kasnije eksploatirati do, također, potpisne golotinje.
Možda manje frenetični, ali i dalje teatralni, kroz sat i pol rade klasičan pregled svoje povijesti, s naglaskom na recentne novitete s nešto manje oštrine. Prlja ovdje svraća pozornost na novi album “Angela Merkel sere” kojem se nakon deset predugih godina doista nadamo da se neće raditi o B-stranama, usputnim projektima ili kombinacijama reizdanja. Nakon “Bombardiranja Srbije i Čačka”, diskografija Leta 3 vapi za svježinom, što sadržajno, što estetskom. Iako vječno urnebesni, sve je to nekako passe.
No riječki rockeri zatvorili su alternativni festival neposrednosti i spontanosti, gdje se uz prašinu podignutu jedino poganjem i skakanjem s pozornice, obilježen dobrim duhom rock’n’rolla u gradu gdje ga ozbiljno nedostaje da, kao što je ove večeri bio slučaj, parira izblahajnim pevaljkama i bljutavim evergreenima Novih fosila što protkali su cijelu rivu do marginaliziranog kutka nekadašnjeg tvorničkog postrojenja. Premda je možda nepotrebno isticati manje relevantne elemente festivala, niske cijene hrane i pića (posebno najomiljenijeg nam pivkana) u 2015. godini pomalo su nevjerojatne i k tome hvalevrijedne, čime se Regius nesumnjivo ističe kao fin i user friendly.