U maniri Tolstoja i klasično depresivne sovjetske škole realizma, wunderkind moderne ruske filmske drame Andrey Zvyagintsev oslikava portret svog naroda u vremenima nakon raspada SSSR-a te stvara gotovo savršenu alegoriju cijelog našeg pokvarenog društva koristeći ograničenu sredinu malenog gradića.
Neću se praviti kako sam pretjerano dobro upoznat s modernom ruskom kinematografijom niti isto očekujemo od čitatelja ovog osvrta, ali Andrey Zvyagintsev je ime koje bi svaki ljubitelj umjetnosti i drame trebao znati. Osim što je sa svega četiri snimljena filma osvojio gotovo svaku bitnu filmsku nagradu (Cannes, Venecija, nominacija za Oscara), može se pohvaliti i rijetko viđenim konsenzusom među kritičarima i teoreričarima umjetnosti koji svaki od njegovih dosadašnjih radova smatraju remek-djelom. „Levijatan“ je u tom pogledu nikako nije iznimka, već štoviše, njegov najzreliji i najzaokruženiji prikaz problematike sustava koji nemilosrdno gazi po svojem temelju: običnom čovjeku.
Kolya (Aleksey Serebryakov) je povučeni zanatlija koji sa svojim sinom i drugom ženom Lilyom (Elena Lyadova) živi u kućici na osami negdje na sjeverozapadu Rusije. Iako njegov dom nije nešto pretjerano vrijedan, u Kolyinoj je obitelji već nekoliko generacija i on ga nikako ne želi izgubiti, ali zemlja na kojoj se nalazi je zapela za oko gradonačelniku i lokalnom nasilniku Vadimu (Roman Madyanov), a on ne preza ni pred čime da je se dočepa. Kolya zato u pomoć poziva svog starog prijatelja iz vojske, moskovskog odvjetnika Dimitriya (Vladimir Vdovichenkov), ali njegov dolazak samo pogoršava ionako bezizlaznu situaciju.
Jedna od Zvyagintsevovih najvećih vrlina jest gotovo nevjerojatna sposobnost da probleme i osobne drame svojih likova uspijeva translatirati na cjelokupno društvo, ne predstavljajući ih pritom kao nekakve junake ili velike ličnosti, već obične ljude koji su na kraju dana samo kotačić u mnogo većem i bezdušnijem sustavu. U „Levijatanu“ je ova alegorija vjerojatno najizraženija, a Zvyaginstev se ne boji prozvati cijeli sustav: od policije i crkve preko lokalnih moćnika pa sve do samog „tzara“ Vladimira Putina, čija je slika u uredu glavnog negativca filma i njezino značenje za samu temu suptilna otprilike kao dobar udarac u jaja (čudno da je film uopće snimljen i nominiran za nagradu Oscar, pogotovo jer su ga i ruska crkva i najveće kulturne instirucije države proglasile svetogrđem i lažnom protusustavskom propagandom). Inspirativno više nego fabularno vezan uz biblijsku priču o Jobu, „Levijatan“ daje tolstojevsku kroniku modernog ruskog društva u kojem mali čovjek stalno vodi borbu protiv nepobjedivih nemani, ili to čini sve dok i sam ne shvati kako su one nepobjedive. Zvyagintsev nije redatelj koji će to skrivati kroz nekakve neshvatljive motive i samo njemu jasne kadrove, već će nedvosmisleno pozicionirati svog malenog, beznačajnog i bespomoćnog čovječuljka među divovske, ogoljene kamene litice, neumoljivo i smrtonosno ledeno more i kostur jedne od divovskih beštija koje već godinama, možda i stoljećima stoji kao svojevrsni podsjetnik na vremena koja su bila, ona koja su sada i ona koja će tek biti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2oo7H25kirk[/youtube]
Iako se Kolyin primjer čini kao izdvojen, a njegov nagli karakter i sklonost votki ne daju gledatelju previše razloga da navija za njega, radi se o nečemu što je bez ikakve iznimke karakteristično za svakog čovjeka na ovoj planeti, a „Levijatan“ je paradigma našeg života unutar sustava u kojem jači tlači, oni ispod šute, a mali čovjek na kraju ispašta. Kada se u tu jednadžbu ubaci i paradoks kojim je sve zapravo započelo pokušajem jednog moćnika da „opere“ svoje grijehe gradeći hram Bogu preko leđa jednog nevažnog mehaničara, dobivamo začarani krug nepravde koji je možda ilustriran na primjeru Rusije, ali je primjenjiv i na Hrvatsku i na Njemačku i na SAD i na…
Osim ovako kvalitetno ispričane društvene kronike, Zvyagintsev je i iznimno vizualno nadaren redatelj, pa njegovi filmovi ni po čemu ne spadaju u klasične sumorne i bezbojne drametine na kakve smo navikli, a koje pogotovo asociramo s kinematografijom bivših sovjetskih zemalja. Istina, na sjeveru Rusije nećete se nagledati neke vedrine, ali kamera njegovog „kućnog“ direktora fotografije Mikhaila Krichmana uspijeva pronaći najzanimljivije i najznakovitije detalje, a svaki se kadar uistinu može i mora gledati kao jedna stranica slikovnice (iznimno ozbiljne slikovnice, da ne bi bilo zabune) u kojoj vizual mora pratiti i nadopunjavati ono o čemu se priča. Uz maestralnu i grandioznu, gotovo levijatansku glazbenu podlogu slavnog skladatelja Philipa Glassa ta je slikopisna cjelina još zaokruženija tako da je „Levijatan“ na kraju pokriven u apsolutno svakom kreativno-umjetničkom pogledu.
Među začuđujuće jakom prošlogodišnjom konkurencijom „Levijatan“ i dalje drži svoju poziciju u top 10 najboljih filmova, a osim povremeno preizvještačenih razgovora (možda je to stvar prijevoda, ali neki od dijaloga su gotovo bolno umjetni) i pojednostavljenih odnosa među likovima (prvenstveno Kolye i njegova sina te Lilye i Dimitriya) uistinu nema nikakve veće zamjerke. Jest da je film težak za gledanje i lako bi mogao postati najdepresivnija dva i pol sata nečijeg tjedna, ali njegova ga slojevitost i univerzalnost stavlja rame uz rame s najvećim ruskim književnim realistima stare škole. Tolstoj bi bio ponosan!
Ocjena: 9/10
(Non-Stop Productions; 2014)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
