Album je istovremeno grandiozan u svojoj infantilnosti, ali i vraški mudar i odmjeren u osjećaju izgubljenosti, te potpuno staložen u panici.
Zahvaljujući popularnosti grupe Buč Kesidi skovana je i priča o tzv. pančevačkom zvuku, a taj pančevački zvuk u kratkom roku je promijenio krajolik onog što se kolokvijalno doživljavalo kao dominantni zvuk rock bendova u Srbiji. Promijenio ga je i u susjednim zemljama jednakom brzinom. Bijes je zamijenila ironija i nešto što bi se moglo nazvati odmjerenom letargijom, a žestoki ritam i razuzdane gitare koketiranje s plesnim i pitkim harmonijama.
Teško je reći da je u početku sve bilo ciljano da bi postalo pop, već prije da je to bio neki poriv da novo vrijeme i jedan novi grad u igri dobiju neki svoj karakteristični, moderni, zvuk. Popularnost je došla posljedično, ali ne iz rock krugova, već od mase onih tek stasalih za biti koncertna publika i koji ne postavljaju žanrovska usmjerenja kao glavni kompas. U neku ruku ideje su se oslobodile bremena ‘bolje prošlosti’, a za glazbu je to obično dobra stvar.
Pančevo je u slengu dobilo i naziv Pančester čime se aludiralo na ono vječito rivalstvo u zvuku između Londona i Manchestera. Cijela euforija oko „Euforije“ krenula je iz pančevačkog studija Krokodil u kojem djeluju Milan Bjelica i Petar Stevanović. Obojica su bili uključeni u rad na spomenutom albumu dvojca Buč Kesidi, prvi kao producent, a drugi kao multiinstrumentalist. Uz to Petar Stevanović s bratom Vukom čini dvojac Ljubičice koji je prije skoro deset godina objavio svoj prvi album, a ove njegovog nasljednika „Dok čekamo pad“.
Unaprijed treba reći da ova recenzija neće ići u smjeru uspoređivanja Ljubičica i Buč Kesidija jer su to dvije sasvim odvojene priče koje funkcioniraju po potpuno različitim scenarijima, no neizbježno je jedno, a to je da dijele isti zeitgeist, s tim da se Ljubičice u ovom trenutku čine potentnijima u glazbenom smislu, možda i iz razloga jer se još uvijek nisu ‘dogodili’ onako kako su se dogodili Buč Kesidi. Konkretno, „Dok čekamo pad“ je upravo ona vrsta albuma koji zove da se dogodi, ali ne jer je plastično i ciljano oblikovan da bi bio samo to, već zato jer je priča, tj. ploča toliko sazrjela da bi bilo šteta da ne dođe do ishoda nešto šire afirmacije.
Kad kažem: ‘zeitgeist’, onda mislim da je to podvlačenje crte pod pojam pančevačkog zvuka i duha u kojem ironija i letargija imaju čudnu potrebu da obuju plesne cipelice. U slučaju Ljubičica; ne da bi portretirale život mladih od sumraka do zore u groznici jednog subotnjeg izlaska, već u puno široj slici u kojoj se šalje poruka onima koji se osjećaju prestarima za puku zabavu, a premladima za gubitak vjere u ljubav i gledanje kako im budućnost sagorijeva (i to globalno) pred nosom.
Možda se do prije par mjeseci činilo da „Dok čekamo pad“ aludira na ne baš tako bliske distopijske scenarije (vjerojatno je tako i bilo, ako se uzme u obzir tijek nastanka), no dok proživljavamo ljeto koje to nije, jer je svima jasno da „više nismo u Kansasu“ i dok su se rijetki smirili od šoka oživotvorenja umjetne inteligencije, dojam je da se nije dogodio recentniji umjetnički iskorak koji ‘diše’ baš taj trenutak.
„Dok čekamo pad“ je istovremeno grandiozan u svojoj infantilnosti, ali i vraški mudar i odmjeren u osjećaju izgubljenosti, te potpuno staložen u panici. U njegov pogled u crnu budućnost doslovce se može uplesati, kao što se nije teško pronaći u svakom njegovom ‘pogledu u retrovizor prošlosti’, a opet zatomit će paniku i utješiti vjerojatno onako kako je „Ples smrti“ tješio srednjevjekovno pučanstvo, obično nakon kuge koja je kosila i nosila, i koji je ujedno bio jedini ples u kojem su se za ruke ravnopravno hvatali svi staleži. Ljubičice su jedan od rijetkih bendova recentnog doba (ako ne i jedini) koji svojom glazbom oživljava upravo tu davnašnju dimenziju ljudskih odnosa i to upravo kroz instrumental „Danse Macabre“ kojeg je stavio na stratešku poziciju predzadnjeg broja na albumu, kao uvod u naslovnu „Dok čekamo pad“ koja ga grandiozno zatvara (ali o tom nešto kasnije).
Album otvara „Jedva čekam rat ljudi protiv mašina“ koja kao da je setapirana u mozgu nekog fiktivnog Johna Connora koji više ne može čekati da mu se konačno dogodi usud, dok je u zvučnom dijelu taj sraz već dočaran izvrsnim ‘saftnim’ gitarskim riffom a la Billy Gibbons koji parira ‘monotoniji’ ritam mašine (ili bubnju koji je odsviran na taj način), ali je dojam da boljim, uz to i filigranski oblikovanim, singlom album nije mogao započeti. No proljetni singl bila je pjesma „Da li roboti se plaše“ i ona vraški dobro sjeda na drugu poziciju i uspješno rasplinjuje svaku sumnju u to je li pred slušateljem konceptualni album. Da, konceptualan je 1/1 i Ljubičice žele da se to ‘vidi iz zraka’.
Pjesma „Opet“ potom radi izuzetno dobar otklon. Zahvaljujući uvodnom stihu u kojem se spominje metak u cijevi, ona u nekom dramaturškom smislu ostaje jasno unutar ratno-distopijskog narativa, ali jednako tako i savršeno iskače iz njega kao balada nabijena erosom i senzibilitetom u ljubavnom zanosu koji, kao i svaki ljubavni zanos, ne poznaje loša mjesta i loša vremena, jer za ljubav je uvijek dobro svako mjesto i svako vrijeme. Boljeg suputnika od ljubavi se ne može imati. Iz „Opet“ baš pršti baršunasta mekoća ljubavnih sokova, jedan od onih vrtloga koji izaziva osjećaj praznine kad docuri do posljednje sekunde.
No tada glavnu riječ preuzima zarazno funky šepurenje „Možda je vreme“ koje iscjeđuje posljednje tračke romanse i odbacuje je kao kukac tijesnu ljušturu bez ikakvog osjećaja krivnje, ali, opet, ritam je dovoljno dobar da raspline svaku tugu i sjetu. Za sjetu je zadužena naredna „More“ koja ispunjava sve uvjete ljetnog hita, jer koliko u sebi nosi slatkaste ugode i slane požude, ostavlja kiselkasti okus kao i svaki povratak s mora.
U „8 minuta do Sunca“ Ljubičice su nikad bliže ugođaju kakav obično pruža Nile Rodgers, a sasvim je solidna i igra s lirikom koja donosi osvježenje s tih ‘osam minuta do Sunca’, jer da su se kojim slučajem uhvatili onog izlizanog svemirsko-prostornog narativa ‘trećeg kamenčića od Sunca’ bio bi to poražavajući filler u društvu nadahnutog materijala. Ali nije. Već spomenuta „Danse Macabre“ osim što posjeduje onaj egzaktni moment u kojem i glazbeno neukom biva jasno koliko su Ljubičice znanjem i umijećem potkovani glazbenici, taj instrumental ‘vraća brojčanik’ na početak, tj. tamo negdje gdje je stala „Da li roboti se plaše“ i donosi snažni dramaturški obrat, jer upravo je on potreban za naslov po kojem je album dobio ime. Upravo ona bez ijedne riječi podsjeća da je distopija stvarnost.
Posljednja „Dok čekamo pad“ donosi dozu ozbiljnosti kao niti jedna pjesma na albumu i stoga izaziva nešto poput korskog krešenda na kraju grčkih tragedija, s tim što ovdje tu ulogu imaju puhački instrumenti koji su pažljivo čuvani za kraj (uzme li se u obzir i „Danse Macabre“), dok je cijeli ugođaj blizak floydovskoj psihodeliji, ali izvan gabarita da bi bilo riječi o petparačkom rip-offu. Dakle, kraj albuma podsjeća na fazu kad cvijetu otpadnu latice i još uvijek se ne zna je li u njemu zametnut plod ili će se jednostavno sasušiti, tj. hoće li biti uvjeta za novi život ili će nastupiti smrt. Upravo u tom ozračju Ljubičice zatvaraju ovo djelo koje ne dobacuje u cijelosti ni do 30 punih minuta, ali se nikako ne može reći da nisu pružili najbolje od sebe. U neku ruku, pravo je čudo što su sve uspjeli sabiti na album tolikog trajanja. Nadahnuti supstrat bez praznog hoda.
Ocjena: 9/10
(Krokodil Studio, 2023.)