Zaključni nastavak sage o Wolverineu nova je vrsta filma o superheroju. Nažalost, ujedno je i stara vrsta filma o antiheroju.
„Logan“ Jamesa Mangolda zamišljen je kao pozdrav jednoj eri superherojskog filma koju predstavlja Hugh Jackman u naslovnoj roli i ujedno nagovještaj nove, u kojoj bi R rating (zabrana prikazivanja djeci mlađoj od 16 bez pratnje roditelja) i spori, meditativni fokus na glavne likove trebali biti uvriježena mjesta. „Deadpool“ je prošle godine pokazao da R rating nije prepreka za komercijalni uspjeh. „Logan” je uzeo dokazati da se ta sloboda u prikazivanju nasilja i opscenosti, koju je „Deadpool” tretirao kao vic, može iskoristiti i kao surovi okvir za refleksiju i dramu, kao što uostalom to često bude u art, ali i žanrovskim filmovima manje opterećenima family friendly etiketom.
Filmovi koji baš toliko ekspliciraju živo nasilje nekako lako dopuste da im ono od poetike postane etika i tu je „Logan” gotovo karikirani primjer. Da, razbija očekivanja svog nominalnog žanra, ali ih zamjenjuje starijim ustajalim rješenjima. Štoviše, „Logan” je u nekim stvarima baš čudno primordijalan. Bez otkrivanja radnje, jedna cijela bitna polusatna epizoda u filmu je odrađena kao po formuli tinejdžerskih horor romana. Čudno je što se i ne radi o naivnosti likova nego kao o nekom dubokom mazohizmu koju dopušta lijepe geste samo kada zna da su osuđene na propast i da samo otvaraju još zahvalniji prostor za kasniju patnju. Taj isti mazohizam implicitan je u odnosu likova prema nasilju općenito. Kada ih se suoči s vlastitom nasilnom ostavštinom reagiraju s nekim pomaknutim morbidnim, zapravo religijskim, patosom: „I don’t deserve to be happy“. Rezoniraju poput rigidnih (deontoloških) ideologa umjesto poput ljudskih bića koja pate.
Pomislio bih da možda previše primjećujem te slojeve kada film ne bi opetovano citirao „mudrost“ iz „Shanea“ kao kredo: „There’s no living with a killing. Right or wrong, it’s a brand, a brand that sticks. There’s no going back“. Istina, ta vrsta čistunstva i patetike jest novina za superheroje na filmu. Nolanov „Batman” je moralizirao nekada jednako rigidno, ali iz bar donekle manje kič pozicije, one konzekvencionalizma u stilu: „Ako ne napravim ovo, posljedice će biti nesagledive, moram očuvati red!“. Marvel Cinematic Universe je pak sa svojom lijepom, intuitivnom i životnom etikom vrline naravno desetljećima ispred konkurencije. „Loganu” su eventualno bliski nedavni DC pokušaji „Batman v Superman” i „Suicide Squad”, ali to su nekompetentni filmovi i nema im smisla secirati duh.
„Logan” nije nekompetentan film. Hugh Jackman i Patrick Stewart zaslužuju puno dobro volje za svojih sedamnaest godina doprinosa žanru, ali ju svejedno ne uzimaju zdravo za gotovo i ovdje su ponovno glavni adut. Koliko vam na kraju film legne možda posve ovisi o tome smatrate li da su kauboji bolji od superheroja. Meni uistinu nisu.
Ocjena: 6/10
(Donners’ Company, Kinberg Genre, Marvel Entertainment, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
