Usprkos prvotnom strahu organizatora za interes za nastupom performerskog kolektiva iz Quebeca, njihov program u kojemu u dva čina izvode pjesme Toma Waitsa rasprodao je Močvaru i osigurao večerašnju reprizu otkačenog programa.
Jedan ima kroz kacigu probijenu palicu za golf, kojom pokrećući glavu udara u tavu koju drži drugi koji daje “high five” trećemu koji udara o recepcionističko zvono ugrađeno u kacigu četvrtoga koji svira gitaru. Prvi pritom svira pilu, a drugi pjeva mračnu ljubavnu baladu “Black Market Baby”. Neka ovo posluži kao ilustracija razine otkačenosti kojoj smo sinoć imali priliku prisustvovati na prvoj od dvije večeri nastupa performerskog kolektiva L’Orchestre d’Hommes-Orchestres iz Quebeca u Kanadi.
Performans se, kako mu i ime kaže, temelji na pjesmama samog po sebi ekstravagantnog umjetnika Toma Waitsa, ali L’Orchestre (iliti LODHO) diže Waitsove kerefeke na novu razinu, čak ih dovodi do karikature kakva odgovara teatralnoj postavi kakva ovo jest. I prije početka nastupa pozornica u Močvari je privlačila zainteresirane poglede, prenatrpana do neprohodnosti svim i svakakvim zamislivim pomagalima, instrumentima, bocama s pićem, dječjim gumenim čizmicama (“making feet for children’s shoes”?), kacigama, životinjskim lubanjama izbodenih indijanskim strijelama… Moglo bi se u nedogled nabrajati što je sve doneseno na stage. I gotovo je svaka od tih stvara za vrijeme trajanja koncerta iskorištena kao nekakav već instrument u rukama ovog šašavog orkestra.
Nastup je otvoren sa “Rains on Me” na kojoj su četvorica Hommes-Orchestres zavijali kao bijesni psi, a njihov uvjetno rečeno frontmen Bruno ih je predvodio udarajući ritam otvaranjem i zatvaranjem kofera punog perja. Nakon toga čuli smo “Underground” na kojemu se pokazalo kako se njihov gitarist dobro snalazi svirajući pomaknute melodijske linije Marca Ribota koji je većinu ovih pjesma izvodio na Waitsovim albumima. Sve je djelovalo prilično začudno i zanimljivo do prvog pravog uzbuđenja koje je nastupilo pri divljačkoj izvedbi “Sixteen Shells from a Thirty-Ought Six”, pri kojoj je kolektiv lupao po svemu što im se našlo pod rukama sa nagužvane pozornice.
Na publiku u prvim redovima konstantno su letjele stvari sa scene. Komadi probušenih balona, špagete koje su korištene kao udaraljke, kriške mandarine koje su u nekoliko navrata izvođači hvatali u usta s jednog kraja bine na drugi, a bacale su ih New Cackle Sisters, ženski dio kolektiva koji je cijelo vrijeme plijenio pozornost svakojakim aktivnostima kojima su zabavljale i sebe i publiku. Djevojke su izvele i nekoliko solo točaka u kojima su pjevale stare folk napjeve poput “Old Dan Tucker” i slično, a momcima su se pridružile u izvedbi pjesme “I Never Talk To Strangers”, izvorno dueta s Bette Middler.
Momci su igrali sve Waitsove persone, od Franka s “Big Time”, do maskiranog manijaka s “Bone Machine”, a u posebno nadahnutoj točki, naguravši se u okvir slike izveli su poremećenu “barbershop-quartet” izvedbu pjesme “Cold Water” s albuma “Mule Variations”. Nakon stanke od petnaest minuta bili smo počašćeni izvedbama pjesma koje ni sam Waits nikada nije izvodio uživo kao što su “Please Wake Me Up” i “Barber Shop”. Određene priče prije pjesama Bruno uzima izravno od Waitsa (onu o lošim danima koju na “Big Time” Waits priča prije “Strange Weather” ovaj je iskoristio kao uvod u “All The World Is Green”, a druge pak iz vlastitog života, ali su po duhu vrlo srodne Waitsovima.
Među vrhuncima treba izdvojiti posebno žestoku izvedbu “God’s Away On Business”, te završnu “Lucky Day” za vrijeme koje je sve zamislivo letjelo po pozornici i s nje, od pjene u trakama do konfeta svih vrsta i oblika. Na bisu smo doživjeli “Make It Rain” i još jednu solo točku veselih sestara, nakon čega smo u šoku i nevjerici gromoglasnim pljeskom pozdravili ove kanadske klaunove zabavljače, zahvalni na njihovom vedrom ludilu koje je obasjalo inače tmurnu i kišnu noć.
LODHO je igrom slučaja ostao u Zagrebu i ponovit će svoj show večeras u Močvari. Bez obzira na to jeste li vatreni obožavatelj Toma Waitsa ili niste, idite ih pogledati, jer njihov nastup će vas i bez poznavanja materijala zabaviti. Bruno kaže kako se bend sad vraća kući i nastavlja rad na drugim zanimljivim projektima koje se nadamo pogledati u sklopu Kazališta u Močvari ili drugdje nekog sretnog dana.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
