Album ‘Native Sons’ grupe Los Lobos je posebna ploča koja priča priču o losanđeleskim izvođačima, te pjesmama koje su oni svirali i pjevali.
Buffalo Springfield, The Beach Boys, The Byrds, War i ini umjetnici koji su svoje ponajbolje godine proveli u Los Angelesu dobili su svoje mjesto na recentnoj kolekciji pjesama „Native Sons“.
Čast da bude zastupljena s dvije pjesme pripala je grupi Buffalo Springfield, supergrupi iz druge polovice šezdesetih koja je nekim čudom uspjela u tako malo vremena i tako puno ego-tripova snimiti tri albuma. U dotičnom bendu su se kalili mladići poput Neila Younga, Stephena Stillsa i Richieja Furaya, koji su redom imali sjajne karijere i napisali naramak vrhunskih pjesama. Autor obje pjesme na albumu („For What It’s Worth“ i „Bluebird“) je prerano kreativno usahli genij Stephen Stills, čijoj glazbenoj svestranosti je mogla konkurirati samo svestranost Paula McCartneya i poslije Stevieja Wondera i koji je poput Los Lobosa volio ubaciti kakvu punokrvnu latinoameričku melodiju u svoje pjesme.
Malo otkriće je “Misery”, manje poznata pjesma iz pera Barretta Stronga. Vjerojatno bi kod nekog drugog bila pjesma na kojoj bi dotični zaradio penziju, ali kad je spomenuti gospodin koautor sijaseta evergreena kao što su “Papa Was A Rolling Stone”, “Cloud Nine”, “I Heard It Through the Grapevine”, onda je “Misery” manje poznato iznenađenje. Slično je s pjesmom Beach Boysa “Sail On, Sailor”, koja je predvodila album grupe “Holland” iz 1973. U za Beach Boyse atipičnoj blues maniri, Los Lobosi vješto pletu od početka do kraja. Moment refleksivnosti donosi “Jamaica Say You Will” Jacksona Brownea koju su premijerno izveli Byrdsi na albumu “Byrdmaniax”. Naslovna pjesma je jedini original iz radionice članova grupe i lijepo se uklapa u ovu kolekciju.
„The World Is a Ghetto“ iz repertoara grupe War ima novo značenje u godini 2021. i izvedba posjeduje određenu dozu zlokobnosti. Zadnja pjesma “Where Lovers Go”, obrada Jaguarsa je predivna odjavna špica ovog albuma, koja uspijeva nadmašiti originalnu verziju.
Lobosi sviraju i pjevaju s mnogo ljubavi prema dotičnim izvođačima. Neki bi rekli da je to penzionerska ploča i možda bi bili u pravu. Kod članova grupe se dogodilo da više ne moraju ispitivati novi glazbeni teritorij ili ići više, brže ili jače, dovoljno je pjevati – toplije i zanesenije. Glazbeni teritorij Los Lobosa je ionako širok poput Tihog oceana (OK, možda baš i nisu na ‘ti’ s garažnim rockom), a ovaj album nije toliko šarena glazbena razglednica, nego muzej u kojem osjećate poštovanje i koji slušatelju daje poštovanje, kao da ste u gostima kod dobrog starca koji je imao dobar život, koji ne priča puno, ali se osjećate da tu spadate, i da će starac reći nekoliko mudrih rečenica nakon kojih će se gost osjetiti ispunjeno.
Ocjena: 7/10
(New West, 2021.)