Dunja Ercegović aka Lovely Quinces ušla je u studio i pri tom nije zaboravila da je kantautorica, nije se pomamila za bendom i ‘bogatstvom zvuka’, ujedno to je najpametniji potez koji je mogla napraviti na početku karijere. ‘No Room For Us’ zbog toga nimalo ne pati, dapače emocijama tog EP-ja ništa ne stoji na putu.
Kad vas netko na prvom nastupu uživo na kojem ga gledate otpuše samo svojim glasom i akustičnom gitarom, taj trenutak se ureže… Posebno kad ste s ‘druge strane’ glazbe, kad ste vidjeli puno njih i kad se protegnu periodi u kojima se ne naježite na dosta toga što se zbiva na pozornicama, kad se javi i misao: „Osjećam li još uvijek glazbu?“ I onda se jedne večeri dogodi taj vjetar…
Tu ugodu je u mom ososbnom slučaju proizvela Dunja Ercegović aka Lovely Quinces kad smo je proljetos ugostili na Inkubatoru u Tvornici kulture. Kad nije na pozornici Dunja je izuzetno druželjubiva i pričljiva koliko samo Dalmatinka može biti, a opet neumišljena, a time i zanimljiva. Pozornica je za nju transformacija, jedna potpuno nova dimenzija u kojoj više tu osobu s kojom ste netom čavrljali više ne prepoznajete, jer je glazba nagoni da iskazuje potpuno drugu vrstu emocija i komunikacije. Čar njene izvedbe leži u oštrim kontrastima između tihog i sjetnog naspram snažnog i glasnog, gotovo borbenog pjevačkog stava u kojima ne haje ni za prste kojima udara po žicama gitare. Naravno dovoljno moćnog vokala da izdrži krik i dovoljno sluha da od njega ne napravi grotesku. Svakako ugođaj koji je na x-tu potenciju snažniji od „Wrong House“ dema snimljenog u amaterskim kućnim uvjetima, iako i iz tog snimka prodire Dunjina snaga.
Trenutno se u njenom životu stvari rapidno mijenjaju na bolje. Ugovoreni su koncerti u SAD-u, Kanadi, Italiji, Austriji i nekako je nedvojbeno da će i tamo na live nastupima oduševiti. Naravno za takve dosege u glazbenom biznisu, bio on diktiran iz neke diskografske kuće ili bio u DIY priči, potrebno je imati bar nekakvo izdanje. Ako ne album, onda EP. Dunja se odlučila na ovo potonje i ušla u Funhouse studio braće Muratović iz Jinxa.
Studio uvijek posjeduje onu vrstu ‘prokletstva’ da glazbenici u njemu posegnu za ‘šminkom’ i počnu natrpavati aranžmane pri čemu često gube nit zbog koje su i ušli u njega, pa kako se kaže: sve zvuči lijepo i bogato, a ne izlazi ništa, jer je to ‘nešto’ zagušeno nepotrebnim zvukovima. Obzirom na Dunjino studijsko (ne)iskustvo, možda je i postojala opcija da se tako nešto dogodi i prilikom snimanja EP-a „No Room For Us“. No na sreću nije.
Producent Berko Muratović je ispravno zaključio kako Lovely Quinces samo treba dobro ozvučiti i da će sve ostalo ona napraviti sama – onako kako to radi i na koncertima, dok se on poigrao nijansama svjestan da je ‘ono nešto’ uhvaćeno tj. snimljeno. Iznimno je hrabro potegnuo potenciometar i pojačao Dunjin glas u prvoj „No Room For Us“, a taj glas već na početku je toliko moćan da se uz ježenje osjeti kako ruši zidove svake prostorije i prije nego li se pjesma zahuktala. Izuzetan glazbeni blitzkrieg nakon kojeg je jasno da Dunja uistinu može probiti i zidove onog našeg skučenog podneblja.
„Wrong House“ u studijskim uvjetima i s iskustvom live izvedbi je tek sad u potpunosti oblikovan i artikuliran. Pad (koji je možda očekivan) se ne događa na narednoj „When I’m Gone“, koja je također dokaz svjetske kantautorske klase u kojoj je trenutno Lovely Quinces. Posljednje „Second Hand Heart“ „Mr. Lonely Boy“ decentno uvode minimalistički šuškavi ritma perkusija, kao i jednako takav decentni električni slide uvod i solo, ali su i dalje akustična gitara i glas s prirodnim izgovorom engleskog jezika u prvom planu. Izuzetnim vladanjem country štiha u „Mr. Lonely Boy“ Dunja dokazuje kako ne gubi na uvjerljivosti kad se poigrava i stilovima, dapače, da nekim slučajem zapadne za uho jednom Jacquireu Kingu ili Danger Mouseu lako bi se mogla dogoditi glazbena ljubav na prvo slušanje. Iskreno, držim fige da se tako nešto i dogodi.
Lovely Quinces je s „No Room For Us“ sama perjanica hrvatskog kantautorskog izričaja, koliko god se to možda činilo nestvarno i samoj akterici – studentici koja je jedne večeri u Zadru zahvaljujući dosadnom programu domaćih televizija pritisnula ‘rec’ i snimila „Wrong House“.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
