Prije godinu dana bila je prva kantautorica nove generacije koja je rasprodala Mali pogon Tvornice kulture, a u subotu je prva koja je solo nastupom zakoračila u susjedni Veliki pogon.
Zakoračila, jer taj prostor nije bio popunjen do kraja, već je bio razdijeljen pomičnim zidom po sredini, što znači da je 500-600 njih došlo na samostalni nastup Dunje Ercegović poznatije pod umjetničkim imenom Lovely Quinces. U svakom slučaju duplo više publike nego prije godinu dana, što je svakako puno ‘zdraviji korak’ u Dunjinoj kratkotrajnoj karijeri, nego da je hype ‘oprao grad’ i da se eventualno za rasprodani Veliki pogon tražila karta više. To bi možda bio znak da su se stvari otele kontroli i otišle dovraga, a za jednu mladu umjetničku dušu koja još uvijek iza sebe nema ni debi album to bi možda bilo previše.
To su stvari u kojima se lako čovjek pogubi, a slava preko noći nije nešto što joj je sada nužno potrebno. Vjerujem da bi bilo više kontraproduktivno, jer mnogi su iznenada zasjali snažno i potentno, ali se jako i jednakom brzinom ugasili. Dakle pozitivna je stvar što Lovely Quinces nije momentalni hot stuff ovdašnje scene, već ipak kantautorica koja postepeno privlači sve više publike, a nakon koncerta u Tvornici na koji je došao i solidan broj ‘slučajnih lica’, razočarenje je nešto što nakon sat vremena nastupa nipošto nije opcija. Kao što je i ona dokazala da nipošto nije lažnjak oko kojeg se gradi šuplja priča, jer ako se u nekog isplati dugoročno uložiti u smislu glazbenog biznisa, onda je to ona.
Publika je itekako reagirala još od „Mr. Lonely Boy“, pozdravila i nove singlove, posebice „Secret Smile“ da bi vrhunac uslijedio na sredini koncerta s „No Room For Us“ i naravno „Wrong House“ nakon čega je do kraja predstavila još tri nove pjesme koje će naći mjesto na debi albumu planiranom za početak iduće godine. Čak je i publika tijekom njenog nastupa bila daleko tiša i time pristojnija za razliku od nastupa jednako izvrsne beogradske kolegice Ane Ćurčin.
Dunji je te večeri sve išlo za rukom, vokalno i emotivno bila je izvrsna, loop station joj nije stvorio niti jedan problem (iako se toga pribojavala i izrazila taj strah na početku koncerta), kao što je opet do izražaja došao persuazivni moment njenog šarmantnog brbljanja u pauzama pjesama o čemu god joj tog trenutka palo na pamet.
No ono što je definitivno moglo (i moralo biti bolje) bio je rad čovjeka za miks pultom. Zašto li je posegnuo za distorziranjem (a time i limitiranjem) Dunjina vokala kad god bi zapjevala forte nije previše jasno autoru ovih redaka. Ona ima snažan i prodoran glas i najveći adut njenih koncerata upravo su ti nagli magični obrati u dinamici i umjesto da to bude koncertom u Velikom pogonu još više naglašeno, jer nema sumnje da taj prostor ima jako dobar razglas, dobio se efekt da taj isti razglas nema dovoljno snage za uhu čistu prezentaciju vokala. Takvo limitiranje glavnog Dunjinog insturmenta povukao je sa sobom i drugu pogrešku, a to je stišavanje pratnje njene akustične gitare. Definitivno je sve trebalo biti oho-ho decibela glasnije, jer nije Lovely Quinces kantautorica introvertnog izričaja, već cura iz koje vrišti rock and roll iako na pozornici stoji sama s akustičnom gitarom u ruci. Ta akustična gitara je u neku ruku varka. Prepoznati tako nešto trebala bi biti osnovna pretpostavka bilo kojeg ton majstora kad mu takva vrsta glazbenice lupi prvi akord i drekne već na tonskoj probi.
Lovely Quinces još uvijek iza sebe ne treba imati bend, no bilo bi dobro da prvi kojeg krene unovačivati bude upravo onaj koji vrti potenciometre ispred nje.