Pred kraj godine paralelo su svjetlo dana ugledali albumi dvije kantautorice koje su krenuli iz različitih točki, ali im je ishodište isto, a to je ambiciozna emancipacija jedne posve drugačije ženske autorske slike u hrvatskom popu.
Kad su početkom prošlog desetljeća nove hrvatske kantautorice pored sasvim drukčije glazbe odaslale i poruku da im ne pada na pamet ući u ulogu koketnih ispraznih estradnih lutkica bilo je nemoguće za očekivati da će okoštali radijski i televizijski prostor prihvatiti tu igru.
Kantautorice su svoj proboj učinile na terenu pred živom publikom, ali su i dan danas zakinute za veću vrijednost koja bi dodatno došla uz potporu etera, kao što većina njih i dan danas nije spremna na kompromis koji traže radijski valovi u Hrvata.
U međuvremenu je došao i trap, ali je također nemoguće za očekivati da će okoštali radijski i televizijski prostor prihvatiti tu igru.
No došla je i sasvim jedna drugačija priča kad je žensko kantautorstvo u pitanju i čini se da se pukotine u okoštalom i dozlaboga dosadnom i arhaičnom radijskom prostoru naziru, jer formule koje nude Đurđevčanka Lu Jakelić i Zagrepčanka Sanja Šiljković umjetničkog imena SUN U nude više razloga da ih se uvrsti u rotaciju, nego da ih se odbije, a i jedna i druga odašilju onu istu poruku da im ne pada na pamet ući u ulogu koketnih ispraznih estradnih lutkica, ali da svojom glazbom sve takve u konkurenciji mogu otpuhati kao od šale.
I Lu i SUN U su ono što bi se moglo nazvati predivnom diverzijom, ali nikako ciljanom, već onom koja je rezultat vlastite emancipacije.
Lu Jakelić „Šesto čulo“ – noir generacija
Drugi studijski album Lu Jakelić „Šesto čulo“ po izlasku je zasjeo na vrh top liste prodaje albuma i čini se da od tamo neće biti lako skinut. Lu dolazi iz Đurđevca, grada Picoka i legende o Picokima koja je održana do danas kroz Picokijadu. U glazbenom smislu taj kraj Koprivničko-križevačke županije već godinama je plodno tlo za heavy metal.
Sjever Hrvatske je općenito poput sjevera Europe – nema te vrste i podvrste metala koja tamo ne uspijeva. I tu je riječ o dugoj tradiciji, ali će je sadašnjim korakom hrvatske radijske postaje ‘ispričati’ tamo negdje 2122. godine.
No shvaćanje te tradicije može pomoći u shvaćanju glazbenih korijena, produkcije i stilskih odrednica Lu Jakelić koja tako unikatno i karakteristično odskače od ostale, nazvat ću je za ovu prigodu; ‘recentne estradne ponude’. Konkretno ću uzeti za primjer uvodnu „Zidovi“, možda i najjaču pjesmu ovog albuma, njegov nosivi stup, posebno kao singl (jer u popu moraš imati singl).
U produkciji te pjesme samo nedostaje distorzijom nabrijana električna gitara odsvirana na nekom spuštenom štimu pa da vas udari čistokrvni heavy metal posred čela, jer produkcija svih ostalih instrumenata, posebno bubnjeva je u toj domeni – ta dubina, ta zloslutnost, taj ogromni eho. Ali je upravo taj, za heavy metal najbitniji instrument, izbačen iz formule.
Sva opora snaga koja se od njega očekuje prebačena je na pleća, tj. promuklo-slomljeni glas jedne mlade pjevačice. To je svakako odličan trik producenta ili producentskog tima, ali funkcionira isključivo ako postoji pjevačica koja je u stanju iznijeti i interpretirati veliku količinu duševne boli, bez zadrške i s uvjerljivošću proživljenog & preživljenog. Dakle, traži se kantautorica, jer bi sve druge opcije bile lažne, a to lažno ne bi putovalo do srca slušatelja kako treba. Bila bi osujećena svaka trunka lažnog.
Da stvar bude dodatno otežana, ti „Zidovi“ iznjedre refren koji kao da je slučajno očešao pjesmaricu Dina Merlina (a da se razumijemo, taj je stvarno majstor za pronaći žicu svim ovdašnjim mentalitetima), pa se dobije dojam kao da se istovremeno naruguje jednom Tončiju Huljiću (a da se razumijemo, taj iako je majstor za pronaći žicu svim ovdašnjim mentalitetima, ipak ne može zaorati tako duboku glazbeno-emotivnu brazdu) i onda se dobije istinski hod po rubu i taj doseg Lu Jakelić u ovom trenutku nitko ne može osporiti. Ona stvarno razbija zidove svojim šestim čulom. Ima tu žicu u sebi. Možda bih je usporedio sa žicom jednog Bože Vreće koji isto tako udahnjuje dušu tamo gdje glazbeni puritanci vide šund.
Ako sve spomenuto stavimo u okvire onog što trenutno nudi hrvatska estrada, onda je jasno koliko je ta estrada emotivno jalova u usporedbi s Lu Jakelić koja je te okvire i općenito poimanje estradnog zvuka i izričaja pomaknula do sfere da je bezuvjetno mora uzeti u obzir kao ozbiljnu autoricu, jer sav taj njen noir nosi i pitkost upijanja i empatije.
Naredne dvije pjesme „Sjene“ i „Kuća“ drže tempo sa „Zidovima“ koji su skalu kvalitete zakucali jako visoko, a bome i električna gitara vrisne. I to su duboko proživljeni emotivni krahovi i kroz njih postaje još plastičniji taj, nazvao bih ga blues mlade generacije stasale u ovom društvu blještavih obećanja i reklama o skladu i avatarske prijetvornosti sreće po raznim društvenim kanalima.
Lu Jakelić je tu možda prva iz svoje generacije koja ruši tu utopiju superlativa kao senzibilno ljudsko biće koje je stremilo za tim sjajem, ali je ljudski posrnulo i počelo skupljati udarce i osjećati ožiljke. Ona je argumentirala crnilo i sivilo svoje generacije, ona ga je objasnila. Instinktivno. Onako kako poete i inače oslikavaju svoje vrijeme tako što prikupljaju udarce i osjećaju ih jače od drugih, a na koncu ih ne mogu zatomiti, već o njima pjevati.
„Šesto čulo“ je daleko artikuliranije djelo od prvijenca kojim je Lu najavila da će biti ‘potpuno drukčija od drugih’, no nedostaju mu u drugom dijelu bar još jedni „Zidovi“, a umjesto toga u toj završnici sve više akustična gitara ulazi u prvi plan i pomalo krade primat nečemu što je konceptualno moglo biti zatvoreno s još jednom ‘nijansom crne’ (možda je „U mraku oceana” tu najviše u konkurenciji) . No dat ću mu bod više iz jednog drugog razloga. Taj bi se mogao obajasniti na sljedeći način: imamo izvrsnih autorica i autora koji djeluju u potpunosti izvan segmenta estrade i njihovi dosezi uglavnom tamo i ostaju dok estrada ostaje takva kakva jest. No „Šesto čulo“ će ostaviti trag, da ne kažem ožiljak, upravo na estradi. Nakon „Šestog čula“ estrada više neće biti ista, jer je u nju ušla djevojka koja nešto uistinu osjeća i ne libi se o tome pjevati.
SUN U „Beton“ – arhitektura promjene
Sanja Šiljković je poput Lu Jakelić objavila svoj drugi samostalni album. „Beton“ je čvrsti dokaz da njen prvijenac nije bio ujedno i završetak snova o objavi solo albumu nakon čega mnogi ili odustani ili im se fokus otupi. „Discover“ iz 2019. godine pokazao se tek kao odskočna daska, ili bolje kazano, uvertira u ono što je donio „Beton“ čijih je sedam singlova sukcesivno donosilo okvire i obrise kroz pandemijski i postpandemijski period.
Kod SUN U ne postoji dvojba čijem svijetu ona pripada. Ne može ju se nikako pomiješati s estradom, no i ona juriša na pozicije gdje je estrada zapečena. Elektropop jest popularna pojava ne samo na zapadu, već i kod nas, samo što je kod nas problem što njegovi kvalitetni akteri malo teže izbijaju u prvi plan, posebice ako tekstovi nude nešto dublje okvire. A SUN U na „Betonu“ upravo takvih tekstova ne nedostaje.
Dok primjerice pjesme „Tu“ i „Ti“ tematiziraju probleme u emotivnoj vezi, tj. problema stupanja u nju, možda važnije poruke nose „T.R.A.G“ i „2020“ koje svaka na svoj način koincidiraju s dva događaja koji su trasirali novo poglavlje ove umjetnice koja je donijela odluku propjevati na hrvatskom jeziku. Naime, „Discover“ je bio album otpjevan na engleskom jeziku i kakve god nade da je Sanja u njega polagala početkom studenog 2019. tijek povijesti je nakon nekoliko mjeseci sve anulirao. Početak je postao kraj. Svijet nikad dalji. Okolnosti nikad neizvjesnije. Koga je vani u tom trenutku bilo briga za pjevački start nekog iz Hrvatske? Kako i na koji način doprijeti do ikoga i na koncu dopire li se uopće do ikoga u matičnoj sredini? Možda su ta pitanja opsjedala i Sanju tada, a možda je spontano umjetnica u njoj zavapila za time da joj njene misli i emocije proteku na materinjem jeziku onakve kakve jesu i bez potrebe da se ti osjećaji prevode.
„T.R.A.G“ je spontano nastala na početku pandemije. Posvećena odvažnima, bila je ujedno i odvažna pjesma obzirom da je ‘potrošena’ kao singl u vremenu dok nikog nisu zanimali singlovi već broj oboljelih. Možda bi se Sanja i vratila engleskom nakon tog izleta da Zagreb nije pogodio potres koji je bio izravni povod da iznjedri pjesmu „2020“ u kojoj je krhkost ljudske prirode u prvom planu. Dvije pjesme na hrvatskom više nisu bila slučajnost, već ulazak u ozbiljne promjene.
SUN U je prepoznala te unutrašnje smjernice i odlučila ih slijediti sa svakim singlom sve sigurnije i osebujnije. Kad ih je nanizala sedam, album je bio na vidiku kao i njegova konceptualna slika iz koje se iščitava ljudska prilagodba uslijed okolnosti koje su život okrenule sasvim suprotno planovima i očekivanjima. Nije nimalo slučajno da „Beton“ otvara pjesma „Kraj“, a zatvara pjesma „Početak“, dok svih 11 pjesama pletu mrežu ’emocija na pladnju’ koje pogoni plesni electro minimal koji je i harmonijski posložen kao karakteristični tonski potpis autorice koja voli ton H, odnosno B, otkud dolazi i naziv (B-ton, tj. „Beton“).
Generacijski gledano, Sanja Šiljković koja je svojevremeno s Idom Prester činila duo Lollobrigida (koji je Idinim preseljenjem u Beograd postao bend), „Beton“ ne igra na emocije mlade publike, već one nešto starije koji tu prepoznaju i pravu težinu određenih stihova koji nose i onu prepoznatljivu nit nastanka u okruženju zagrebačkog betona. To je potpis generacije koja odavno više zbraja i oduzima, nego što stremi i vjeruje, i Sanja upravo progovara iz te perspektive u zvučnoj slici koja je moderna i otvorena prema svijetu, ali s tekstovima koji traže odgovore na nešto zamršenija pitanja.
U konkretnoj situaciji, zvuk albuma „Beton“ je onaj zvuk koji bi možda zamislila većina njih koji bi potvrdno odgovorili na anketno pitanje: „Mislite li da je premalo domaće moderne i kvalitetne glazbe u radijskom eteru“.
Ocjene:
Lu Jakelić „Šesto čulo“ (Croatia Records): 9/10
SUN U „Beton“ (Aquarius Records): 9/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
