Lu Jakelić s koncertom u zagrebačkom Petom kupeu 15. veljače započinje koncertnu turneju predstavljanja novog albuma ‘Šesto čulo’. Tim povodom porazgovarali smo s ovom mladom pjevačicom i autoricom koja je već s debitantskim albumom ‘Sve o čemu sam šutjela’ progovorila o životnim iskustvima o kojima se baš i ne pjeva u segmentu pop glazbe.
Zašto “naziv Šesto čulo” za novi album, koji osjećaj te vodio?
Lu Jakelić: Intuicija. Ta nevidljiva, nježna i snažna potvrda u nama. Vježba se emotivnom inteligencijom i iskustvima, ali mislim da se zbilja svi rodimo s tim osjećajem kao produžetkom našeg bića. Naravno, ne ide mi uvijek niz dlaku ili dušu, ali s razlogom – koji saznam kasnije. Osim nje, puno je tu emotivnih previranja, ali to ne znači da sam se često gubila u osjećajima. Upravo suprotno: pišući drugi album, našla sam šestim čulom ono što mi je nedostajalo.
Pisanje pjesama nije odluka, već rupa u duši koja te “pikne” da joj daš pažnje.
Koji su tvoji glazbeni uzori, sjećaš li se koja pjesma ti je preplavila osjećaje, ona koja je odredila tvoj put prema glazbi?
Lu Jakelić: Svatko tko je slijedio njuh srca i ima kičmu za svoju glazbu. Ljudi koji su hrabri ići protiv struje, iako znaju da je to manje putovana cesta. Braća i ja smo doma slušali puno glazbenika koji su pričali priče u svojim pjesama, uglavnom svi svirali i neke instrumente. To je bila recimo glazba Stinga, Princea, Brucea Springsteena, Alanis Morissette, Fleetwood Maca, Johna Mayera… A opet, preslušavali smo i rock, metal, Americanu, pop, boy bandove. Muzikalnost onda dolazi iz emotivnog razumijevanja žanrova. To što ja ne sviram metal, ne znači da ne polazim iz alternativnog srca. Dobro se sjećam osjećaja koji mi je proizvela npr. “Moonlight Shadow” od Mikea Oldfielda, “Freak on a Leash” od Korna, Macov “Rhiannon” ili Stingova “King of Pain” recimo. Sve različiti žanrovi – ali instant su u meni i srce i želudac vikali da to kužim.
Za razliku od mnogih tvojih suvremenica ili suvremenika, tvoje tekstove krasi epitet proživljenog. Iznosiš svoje ranjive strane takorekoć na tanjuru. Je li u početku to malo plašilo, u smislu da tvoja glazba ne može biti nikako drugačija, već takva?
Lu Jakelić: Nakon dva albuma autorske glazbe koja se “ne uklapa” u određenu kutiju, poprilično sam sigurna da upravo to ne trebam mijenjati. To ne znači da zbog svog pera ne prolazim svakodnevne borbe u glazbenoj karijeri, tu već sad imam pozamašno iskustvo treninga (smijeh). Ali uvijek se vratim na isto, bez obzira na težinu. Bitno je da se to prvo meni dopada i da ja u svojim riječima nađem svrhu. Rijetko kog zadovoljiš u potpunosti i uvijek se nađu pitanja. Bolje je onda prvo odgovore naći u sebi.
Nakon snimljene sezone “Tvoje lice zvuči poznato” , radila sam u cvjećarnici. Sjećam se tih prljavih koljena u malom kiosku gdje čistim ruže, a svi bruje o obradi Severine. Super slika u glavi.
Kako ti je danas, kad znaš da to nešto za pjesmu moraš iskopati s dna duše?
Lu Jakelić: Meni je to normalno. Ja nisam glazbenica na eventima, pozornici ili nagradama. Moj mozak razmišlja tako i kad perem rublje, šetam po dućanu ili razgovaram s nekime na kavi. Hoću reći, dubina je sastavni dio kako moj duh funkcionira. Pisanje pjesama nije odluka, već rupa u duši koja te “pikne” da joj daš pažnje. Uglavnom skužim što je pisac htio reći nakon što pjesme u meni zažive.
Što trenutno slušaš od glazbe?
Lu Jakelić: Lizz Wright, mladu Oliviu Dean, a vratila sam se Incubusu i Zeppelinima.
U pandemijskoj 2020. si sudjelovala u showu Nove TV „Tvoje lice zvuči poznato“. Sasvim je jasno da je to bila dobra kompenzacija za nedostatak koncertnih aktivnosti. Bi li pristala da kojim slučajem nije bilo pandemije?
Lu Jakelić: Ne mogu znati. Tada sam donijela tu odluku i ne žalim, unatoč naporu. Vrijedno iskustvo showbusinessa i osobnih granica. S obzirom na brane na koje sam počela nailaziti, bez obzira na uspješan debitantski album, bilo mi je vrijedno raditi ne samo zbog financijskih uvjeta, već i psihološki. Usudim se reći i da je sljedeći album trebalo financirati, a ja nemam bogate roditelje (sori starci), sponzore ili menadžere koji to ponekad osiguravaju. Nakon snimljene sezone, radila sam u cvjećarnici. Sjećam se tih prljavih koljena u malom kiosku gdje čistim ruže, a svi bruje o obradi Severine. Super slika u glavi.
Pozitivna percepcija tvog rada kod domaće kritike bila je uočljiva već s objavom tvog prvijenca „Sve o čemu sam šutjela“. Je li te to možda iznenadilo?
Lu Jakelić: Naravno da jest. Nema glamura u neizvjesnosti i potrebnoj, najčešće nesvjesnoj, hrabrosti koju je potrebno imati da izdaš autorski rad. Nigdje na svijetu. Ima puno rada, mašte, strpljenja i neke vjere unutar sebe. Da odgovor bude s pozitivnije strane – da, iznenadilo me koliku sam podršku dobila od publike i starijih kolega, kritičara i na kraju, medija.
Koliko je to bila svojevrsna otegotna okolnost po pitanju rada na „Šestom čulu“, obzirom na ono što svi znamo pod pojmom prokletstva drugog albuma?
Lu Jakelić: Sjećam se trenutka kada sam u svoju plavu bilježnicu zapisala, a na iPhone snimač snimila demo koji će za par mjeseci postati pjesma “Šesto čulo”. Uopće mi nije bilo jasno što je to izašlo tekstualno, a pri produkciji albuma smo se stalno čudili koliko je čudna u aranžmanu i strukturi. Na kraju eto, nešto čudno i nesvrstano, gotovo uvijek bude ono što je korak ispred. Ta pjesma je odredila cijeli album. Koliko god sam se pitala o čemu ću pisati na drugom albumu, život je sve ispreslagao i donio pjesme. U mom slučaju je privatno bilo mnogo toga za probaviti, a produkcija i snimanje sophomore albuma došla mi je također kada mi je to bilo najpotrebnije. Dala sam sve od sebe i mislim da ću više izazova imati s trećim albumom. Na Balkanu se sve prolongira.
S nastupom u Petom Kupeu počinje i tvoja koncertna turneja po Hrvatskoj. Primaš li inpute o reakcijama izvan naših granica kako je prihvaćena tvoja glazba?
Lu Jakelić: Od samog početka, uzdam se u to što radim upravo zbog reakcija regije ili van Hrvatske. Sjećam se, još kad sam sramežljivo objavljivala neke obrade na YouTube iz svoje sobe u Đurđevcu, komentari Amerikanaca su mi prvi značili potvrdu. Znam da sam pomislila: “Čekaj, ako netko iz Ohaja napiše da je osjetio moju izvedbu, pa onda možda to mogu i doma na hrvatskom?” Često mi pišu iz Sarajeva, Banja Luke, Beograda, Mostara, Podgorice. Sviđa mi se kako u regiji promatraju glazbu u cjelini. Njihovi novinari kada me nazovu, pitaju pitanja van PR izvješća. Istinski ih zanima i slušaju puno više glazbe, ne samo ono što se emitira. Radujem se da konačno ove godine tamo zasviram.
Po onoj staroj “da se po jutru poznaje dan” vjerujem da si uzbuđena oko premijernog nastupa u Petom kupeu. Koliko dugo traju pripreme s bendom i imate li neke “džoker u rukavu” goste iznenađenja za ovu prigodu?
Lu Jakelić: E, sad jedan bitter-sweet odgovor. Potpuno uzbuđenje s vremenom preuzme manjak naivnosti i puno truda oko organizacije velikog koncerta, kada ga moraš posložiti uglavnom sam. Ali, najveću radost predstavlja mi izvođenje uživo, potpuna prisutnost u tom trenutku, bend – i publika koja je satkana od stvarnih ljudi koji kupe kartu i odvoje vrijeme. Vježbamo mi, ali svaki put istu pjesmu malo drugačije. Vidimo se tamo!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
